U redu za smrt: Osmero Hrvata čeka eutanaziju, sve provodi jedna švicarska organizacija
S obzirom na to da je eutanazija u mnogim zemljama kažnjiva, ljudi koji zbog svog zdravstvenog stanja žele na takav način dokinuti patnju javljaju se švicarskoj organizaciji Dignitas. Ondje je razvijen čitav proces eutanazije koji koristi rupu u tamošnjim propisima koja omogućuje njeno provođenje.
Članovi obitelji prisutni su tijekom procesa eutanazije, koji se snima zbog zakonske regulacije | Foto: VisualHunt
Iako je u Hrvatskoj eutanazija zabranjena, a pomaganje u samoubojstvu kažnjivo s tri godine zatvora, dvoje hrvatskih državljana s neizlječivim bolestima otišlo je u Švicarsku te se ondje podvrgnulo potpomognutom samoubojstvu uz pomoć organizacije Dignitas. Riječ je o organizaciji koja zagovara, ali i omogućuje pravo na smrt. Novinarka Večernjeg, Sandra Veljković doznala je da je trenutno osmero Hrvata na listi čekanja za eutanaziju.
Identitet pacijenata koji čekaju smrt ne smije biti otkriven, osim ako članovi njihovih obitelji to žele učiniti. Riječ je, naime, o liječničkoj tajni, jer se ipak radi o terapeutskom, odnosno medicinskom postupku. Drugi razlog anonimnosti je potencijalni kazneni progon, jer osim u Hrvatskoj, u brojnim državama eutanazija je kažnjiva, što uključuje i kazne, primjerice, članovima obitelji koji su prevezli osobe do klinika za potpomognuto samoubojstvo.
Ipak, poznato je da su obje osobe bile neizlječivo bolesne. To je utvrđeno opširnim medicinskim pregledima, koji su obavljeni i prije nego što su osobe, važno je naglasiti, same uzele smrtonosnu supstancu. Poznato je i da su izdahnuli na bolničkom krevetu, u privatnoj kući organizacije Dignitas u Zürichu.
Odluka koja se ne donosi preko noći
Obitelji eutaniziranih Hrvata, kao ni oni na listi nisu bile raspoložene za razgovor, tako da su postupak opisala obitelj Britanke koja se odlučila za eutanaziju.
– “Dečki, želim umrijeti i molim vas da mi pomognete.” Kako sam se osjećao? Zgrožen, skamenjen, uplašen, ljutit. Ne, nije prirodno. Kako mogu to učiniti mami? Dijete treba ubiti roditelja! Instinktivno ne možeš to prihvatiti, rekao je Andrew Squires, dodajući da nije znao da je njegova majka već obavila sve radnje prije nego li mu je došla sa zamolbom.
Uostalom, to i nije odluka koju je moguće donijeti preko noći. Osnivač Dignitasa, Ludwig Minelli zna da su došli po njega svaki put kad vidi taksi ispred svog ureda. Ljudi žele pomoć ili smrt, no on im objašnjava da to tako ne funkcionira. Članstvo u Dignitasu otvoreno je za sve. No, to ne znači da je dovoljno doći u Zürich i reći: “Želim eutanaziju”. Čak 80 posto članova nikad se ne pojavi u prostorijama Dignitasa. Neki odustanu, a kod nekih je bolest bila brža. Ipak, onima koji i dalje ozbiljno razmišljaju o eutanaziji činjenica da znaju za ovu mogućnost pruža utjehu.
– Uvijek kad im možemo pomoći da krenu u smjeru života, pomoći ćemo. No ako to ne uspije, pomoći ćemo im i u drugom smjeru, rekao je Minelli za Večernji.
Priprema za smrt
Prije toga treba proći pripremne radnje. Utvrditi da su tegobe neizlječive nije baš jednostavan proces, jer liječnici, poput članova obitelji, također podliježu kaznenoj odgovornosti.
– Od mame su tražili tri liječničke potvrde da je zdravstveno stanje takvo da će rezultirati smrću. Liječnici nerado pišu takve nalaze. S jedne strane, pitaju se što ako se u pet godina pronađe lijek za rak, na primjer. S druge, prijeti im kazneni progon zbog pomaganja u samoubojstvu. Redom su nas odbijali. Na kraju smo pronašli liječnika u Škotskoj koji je uz malu naknadu napisao mišljenje, rekao je Andrew Squires.
Njegova majka imala je više zdravstvenih problema. Nakon što je poslala dokumentaciju u Dignitas, dobila je privremeno zeleno svjetlo za eutanaziju. No, i dalje je imala pravo izbora – ne učiniti ništa, otići u Dignitas i dogovoriti termin eutanazije ili kupiti kartu u jednom smjeru i nakon tri dana napustiti ovaj svijet.
Sqiures je rekao kako je cijeli proces koštao oko 22.000 funti (25.000 eura). Nakon utvrđivanja težine bolesti i razgovora s osobom kojim bi se trebalo utvrditi da je ona potpuno svjesna svojih postupaka, dogovara se točan termin eutanazije.
Sve se snima
Tad osoba dolazi u Dignitas, a sam proces se u potpunosti snima zbog zakonske regulative. Naime, švicarski propisi ne kažnjavaju pomoć pri samoubojstvu ako se pomagač ne vodi sebičnim motivima i nema koristi od nečije smrti. Dignitas je neprofitna organizacija pa je u tom smislu sve u redu.
Mislili su i na drugi aspekt, jer i liječnici mogu biti podvrgnuti kaznenoj odgovornosti. Tako osobe koje žele biti eutanazirane moraju same uzeti čašu i popiti tekućinu ili spojiti smrtonosnu infuziju. Upravo to ponekad zna biti problematično, jer neki ljudi žele umrijeti na neki treći način, dok su drugi pak toliko nemoćni da sami ne mogu popiti tekućinu.
Osoblje se drži po strani, kao svjedoci, a obiteljima je omogućen boravak sa svojim bližnjima do posljednjeg trenutka. Nakon smrti u zgradu Dignitasa dolazi policija. Squires tvrdi da su samo pregledali snimku, rekli da je sve u redu, izrazili sućut i otišli. Dignitas potom osobne stvari pokojnika prosljeđuje Caritasu, a tijelo u krematorij.
Ljudi, naravno, imaju različite poglede na eutananziju. Različito se i nose sa spoznajom da je njihova bližnja osoba odlučila umrijeti. Neke obitelji čak i sudjeluju u savjetovanju drugih kako proći kroz taj proces. Jedna je od eutanaziranih Engleskinja poslala pismo zahvale svima koji su joj pomogli u tom procesu, čak i svom liječniku što joj je dao šansu da umre na način na koji je željela.
