Kada ste prehlađeni, ne polažite nade u med, limun i čaj! Poput mene…
Što se događa kada prehladu pokušavate pobijediti medom, limunom, čajem i paracetamolima? Nažalost, ništa. Sama sam se u to uvjerila nebrojeno mnogo puta. Ali, kao da nije bilo dovoljno pa moram još jednom sada kada sam, s drugom prehladom u mjesec dana, završila na „konjskim“ antibioticima.
Limun, med i čaj ne smiju nam biti jedini saveznici u borbi protiv prehlade (Foto: PIxabay)
Prirodni preparati poput meda, čaja i limuna djeluju blagotvorno na ljudski organizam, ali prvenstveno kada je riječ o prevenciji. Za njima možemo posezati i kada smo prehlađeni, ali tek kao priručnim sredstvom, a nikako ne lijekom u koji trebamo polagati sve nade. Ako virozu istovremeno ne „odležite“, računajući kako će priroda u kombinaciji s dostupnom kemijom za ublažavanje bolova iz apoteke učinite svoje, zdravlju možete nanijeti više štete nego koristi, pogotovo ako ste kronični bolesnik.
Rizik za sekundarnu infekciju i upalu
Pitate se zašto, kada je poznato da antibiotici primjerice ionako ne pomažu kod virusnih infekcija. Istina, međutim u takvom stanju oslabljena imuniteta često smo podložni sekundarnim infekcijama. One mogu biti bakterijske te uzrokovati ozbiljne upale sinusa, bronhitis i slična neugodna stanja koja se moraju liječiti mrskim nam antibioticima na kojima i završimo zato što smo početne simptome liječili pogrešno.
Naravno, u slučajevima blagih prehlada kombinacija navedenih preparata može pomoći, ali opet uz pojačano mirovanje, jer nas prehodane prehlade mogu jako iscrpiti i ubrzo dovesti do novih infekcija. Nažalost, mnogi si mirovanje ne mogu priuštiti, bilo da ne smiju izostajati s posla, imaju mnogo kućanskih obaveza ili su jednostavno po naravi takvi da im odmaranje brzo dosadi. No, to u kombinaciji s virozom nikako nije dobro. Moje iskustvo je tog scenarija i traje još od prosinca. A slično se ponavlja gotovo svake godine, uz tek sitne stilske varijacije.
Užurbani tempo jači je od C vitamina
Na zime obilježene „južinom“ kao da smo već naviknuli, ali i dalje se damo prevariti. Nasjela sam i sama jedne večeri, četiri dana prije dočeka Nove godine, sjedeći na zatvorenoj terasi kafića pod grijalicama kao još jednom vrstom prijevare. Sljedećeg dana budim se s grloboljom, a onog iza i s hunjavicom. Ali, blagdani su pa valja sve pripremiti, pospremiti i održati obećanja za izlaske i druženja. Odlazim na dva koncerta, ispuhujući nos, kišući i gušeći se u duhanskom dimu. Počinak relativno ran kako bi se Nova godina dočekala u što boljem izdanje, ali najgore tek dolazi. Sve te dane cijedim naranče, limune, miješam ih s medom, đumbirom i ostalim začinima, jedem luk, češnjak i špek, a uz rakijicu (koja još i najbolje djeluje, ili barem želim vjerovati da je tako) pijem C vitamin i paracetamole.
Novu jedva dočekam, a slijedi nekoliko dana potpune prehlađenosti. Do vikenda se relativno oporavljam, čitavo vrijeme živeći na juhicama, čaju i narodnoj medicini, doduše u intervalima između nezdravih obroka (jer, ipak sam bolesna, a bolesnima treba snage, energije i prije svega, utjehe). Mirovanje si zbog raznih obaveza ne mogu priuštiti, a u trenucima odmora posežem iz dosade uz televizor za viškom hrane, najčešće slatkišima. Osim toga, dani su iza Nove pa valja „riješiti“ preostale količine francuske salate, odojka i kolača. A koliko je to zapravo dobro za prehlađenu osobu ne treba previše promišljati.
Još jedna prehlada plaćena antibioticima
Nakon tjedan dana uspijevam pobijediti iscrpljujuću i dosadnu virozu, ili sam barem tako mislila, do prošlog vikenda kada smo došli na ideju ispeći prvi ovogodišnji roštilj. Činilo se tako idealno; sunčani dan, temperatura oko 15 stupnjeva, što bi moglo poći po zlu? E, pa moglo je. Buđenje s bolnim grlom, povišenom temperaturom i bolovima u mišićima. Uslijedili su bolovi u sinusima, slijevanje neprivlačna sadržaja iz njih i kašalj za čiju bi produktivnost naša Vlada dala sve novce iz mirovinskih fondova.
Ali, nema odmora, treba rješavati tekuće poslove, jer svijet bi se srušio da ih upravo ti ili ja nekoliko dana ne obavimo. Peti dan bez poboljšanja, s bojom glasa čije bi se dubine posramio i Barry White, shvaćam da je stvar vrlo ozbiljna i da se na narodnu medicinu više nipošto ne smijem oslanjati. Povlačim potez očajnika i odlučujem se na odlazak doktoru, riskirajući pokupiti i aktualnu gripu u prepunoj čekaonici. Završavam na dvije kutije „konjskih“ antibiotika od jednog grama, a sve drugo je povijest koja se ne bi trebala ponoviti. Barem ne do iduće zime do kada ću opet zaboraviti da bez mirovanja i zdrave prehrane, uz narodnu medinu tek kao pripomoć, viroza neće samo tako otići iz doma u kojem mu je očito – i više nego ugodno.
