Oboljelih od dijabetesa oko 300.000: Kako živjeti sa šećernom bolešću u starijoj dobi?

Oboljelih od dijabetesa u Hrvatskoj sve je više, ukupno oko 300.000, a među njima velik broj onih starije životne dobi. Umirovljenica Jagoda Janušić dijabetes je otkrila prije 23 godine, no unatoč tome što inzulin uzima četiri puta dnevno bolest ju ne spriječava u raznim aktivnostima.

Oboljelih od dijabetesa u Hrvatskoj sve je više, ukupno oko 300.000, a među njima velik broj onih starije životne dobi. Na inzulinu više od 20 godina živi i umirovljenica Jagoda Janušić, no bolest ju ne spriječava u aktivnostima pa tako kroz volontiranje i rad udruge oboljelih pomaže i drugima.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Kod mene je riječ o genetskom uzroku s obzirom da mi je otac imao šećer. Otkrila sam ga 1994. godine, a bilo je i pokazatelja koji su upućivali na bolest. Naime, jako sam se udebljala, puno sam jela i stalno bila gladna pa mi je kolegica na poslu rekla da se ponašam kao njezina svekrva koja ima šećer. Također, promijenila sam narav, postala nervozna i reagirala posve neprikladno, što je za osobu poput mene svima bilo čudno. Radila sam stresan posao kao glavna blagajnica u sisačkoj Općoj bolnici pa su možda zato ti simptomi bili tako izraženi” – kaže 71-godišnja Jagoda Janušić koja inzulin uzima četiri puta dnevno.

Kanije, da bi izregulirala šećer počela jedoručkovati i ručati u njihovoj kuhinji pa mi se razina ustabilila. Uvijek se kontrolirala, no problem je bio u tome što bi je liječnik, kada je imala razinu osam, uvijek pitao što je jela, a nije ju slao na mjerenje šećera pod opterećenjem. Kada je napokon otišla, bio je 19 i nastala je panika. Danas uz pomoć terapije i discipline dobro živi. Ima vrt u kojem povremeno radi, jedino što je zanemarila vježbanje, jer ne može hodati zbog poteškoća s kičmom. Nezgodno  joj je što i sama u Mošćenici pa se ne može baviti organiziranim aktivnostima, ali onda to kod kuće nadoknadi sama. Posljedice od šećera ima, nije to samo cirkulacija, nego i neuropatije u rukama.

Važnost mjerenja

Nažalost, smatra se kako je broj oboljelih od oko 300.000 veći za još barem 100.000 osoba koje ni ne znaju da imaju povišenu razinu šećera u krvi jer ga ne mjere, a posljedice dugotrajnog življenja s tom bolešću mogu biti vrlo ozbiljne i tek kada do njih dođe otkrije se njihov uzrok, posebice kod starijih osoba koje mogu čak i oslijepiti. Upravo radi važnosti ranog otkrivanja, diljem Hrvatske organiziraju se brojne akcije besplatnog mjerenja, stoga je važno odazvati im se. U suradnji sa sisačkim Dijabetičkim društvom i Udrugom umirovljenika jednu takvu organizirala je i Agencija lokalne demokracije. Svijest građana također raste pa je odaziv svaki put i više nego dobar. Petica na glukometru razveselila je i umirovljenicu Maru Žagar.

“Suprug me pozvao da dođem s njim. Mjerila sam i prije, najčešće prilikom kupovine na Gradskoj tržnici gdje se takve akcije često organiziraju i svaki puta su mi vrijednosti u granicama normale. Smatram da je važno odazvati se i na taj način učiniti nešto dobro za svoje zdravlje” – kaže Žagar.

Darko Velhes, predsjednik Dijabetičkog društva grada Siska dijabetes ima već 27 godina, inzulin koristi svaka četiri sata, a za osobe treće životne dobi daje niz smjernica vezane uz prevenciju i liječenje šećerne bolesti tipa dva, koji zahvaća 90 posto oboljelih.

“Ne možemo se pohvaliti da nam broj članova stoji, nego ih je u zadnje vrijeme sve više, od mlađe populacije pa do onih starijih. U suvremenom društvu ubrzani tempo života ne ide nam u prilog što se tiče stresa i kroničnih bolesti pa tako i samog dijabetesa. Riječ je o kroničnom poremećaju metabolizma koji nastaje kada gušterača prestane potpuno ili djelomično proizvoditi inzulin. Uzroci mogu biti tjelesna težina, genetska predispozicija i nedostatak fizičke aktivnosti, stoga je jako bitno da se na vrijeme otkrije jer se u početku može liječiti dijetom i tjelovježbom. Ukoliko takva terapija nije adekvatna, uvodi se terapija tabletama ili inzulinom. Najčešći simptomi dijabetesa tipa dva su učestalo mokrenje, jaka žeđ, povećan osjećaj gladi, gubitak tjelesne težine, umor, slabost, iscrpljenost, zamućeni vid, gubitak koncentracije, bolovi u trbuhu, razdražljivost, trnci u šakama i stopalima, sporo zacjeljivanje rana i modrica… Simptom nikada nije jedan, nego više njih zajedno, oni mogu biti blagi, ali i na dugi period posve izostati. Što duže nosite povišen šećer, on vam iz godine u godinu neće stajati na mjestu, nego se povećavati. Naime, povišena razina glukoze u krvi štetno djeluje na krvne žile i živce, a time i na sva ostala tkiva i organe te dovodi do kroničnih komplikacija” – kaže Velhes ističući kako se normalne vrijednosti glikemije kreću od  4,4 do 6,1 mmola na tašte.

Bademi i batat

Sa 30 godina primio je prvu injekciju inzulina i od toga dana već 27 godina živi posve drugačijim oblikom života, pri čemu najveću ulogu igraju uravnotežena prehrana i tjelesna aktivnost, uz redovne samokontrole i naravno one specijalističke. S punim džepovima bombona od groždanog šećera tako uspjeva odrađivati i snimateljske poslove kojima se profesionalno bavi. A uravnotežena prehrana za održavanje normalne razine šećera u krvi sastoji se od tri obroka koji se nipošto ne smiju spajati ili preskakati, pogotovo ne doručak, uz međuobroke poput jabuke, chia peciva ili kefira. Važno je izbjegavati one loše ugljikohidrate, nezdrave i pržene masnoće, sol i piti puno tekućine.

“Mi dijabetičari smijemo jesti 90 posto svega, samo u malenim obrocima koje treba rasporediti na pet do šest puta. Izbjegavati treba bijeli kruh, burek i slične stvari. Ugljikohidrati utječu neposredno na nivo šećera u krvi, a za grickanje ispred televizije treba izabrati bademe koji ne povisuju šećer, dok se krumpir može zamijeniti batatom. Kako bih utažio glad naučio sam jedan trik, a to je popiti puno vode i jesti po malo svježeg kravljeg sira” – savjetuje Darko Velhes.