‘Molila sam morfij za tatu, rekli su da ne mogu, da će postati ovisan, a on na kraju života’
Koliko je priča o palijativi i dostojanstvenom umiranju važna, govori i da ste na našoj Facebook stranici ostavili na tisuće reakcija te stotine komentara. Neki su mladog liječnika poznavali osobno, drugi su slično iskustvo prošli s članovima svoje obitelji, treći su naveli daleko humanije prakse europskih zemalja, a javili su se i medicinski djelatnici.
Skrb za osobe oboljele od demencije | Pixabay
Potresni apel anesteziologinje Sanje Ćosić, čiji je zaručnik ortoped Krešimir Crnogaća (39) prije tjedan dana umro u terminalnoj fazi raka gušterače bez dovoljnih količina morfija u šibenskoj bolnici, podigla je na noge i građane i struku. Hrvatska nema adekvatnu hospicijsku i palijativnu skrb. Za umiruće u terminalnim fazama bolesti u bolnicama mjesta nema, nedostaju palijativne ustanove i educirani kadar, a na “drugi svijet” odlazi se često u bolovima i mukama.
Među tisućama reakcija i stotinama komentara na našoj Facebook stranici građani su podijelili i vlastita potresna iskustva s bližnjima na samrti.
Molila morfij za oca, rekli joj da će postati ovisan
– Suprug je imao rak na gušterači, ali nije bio u bolnici, nego doma kraj mene u krevetu. Sigurno nije imao jakih bolova kad je umro, za to sam se je pobrinula, komentirala je Edeltraud Katharina Bučić.
– Molila Boga da umru tata i mama. Tata se dugo borio s neizdrživim bolovima. U bolnici je tukao glavom od pod. Karcinom je zahvatio sve organe, živ se raspadao, srce je dalje kucalo i tako mjesecima. Ma koji morfij, piše Gordana Butužin-Barišić.
Mučnu situaciju s majkom imala je i gospođa Mirjana.
– Mora se, a ne trebalo bi, omogućiti umirućim pacijentima da umru dostojanstveno, bez patnji, bolova, mučenja! Sigurno imamo načina i mogućnosti, samo treba edukacije i dobre volje. Prošla sam s majkom sličnu situaciju i to je bolno, tužno i neprimjereno, a ne bi moralo biti tako. Ovaj primjer s mladim liječnikom govori sve i hvala njegovoj zaručnici, što je imala snage ovo podijeliti s nama, napisala je Mirjana Pavleković.
Morfij za oca molila je i Vlasta.
– Molila sam da mojem ocu daju još morfija, tako je bilo i s prijateljicom. Te jauke se ne zaboravlja. I ja sam molila za svog tatu, no rekli su da ne mogu, da će postati ovisan, a on na kraju života, u velikoj patnji, karcinom pluća. Ne zaboravlja se takav odlazak, piše Vlasta Matković.
Da doktori nisu toliko neosjetljivi pa im je lijepo gledati ljudsku patnju, upozorava Blanka Ječmenica.
– Ništa od toga, ali postavljeni su im protokoli gdje nešto ne smiju. Imam iskustvo s umiranjem drage prijateljice (ne želim nikome). Sat vremena prije nego je u mukama izdahnula, došla je mlada doktorica, dala morfij, koji za par minuta nije djelovao. Na moju molbu za još jednu dozu, rekla je, rado bih, ali ne smijem. Eto to je, i ukoliko oni koji vode naše zdravstvo ne mogu biti otvorena uma, ne odmaknu se od starih potrošenih okvira, uz sve patnje, ostat će i ona umiranja u mukama. Medicina 21.stoljeća, napisala je Ječmenica.
Smrt bez boli u Njemačkoj, morfij nije problem
Zdenka Miletić imala je dostojanstvenije iskustvo umirućeg brata u Njemačkoj.
– Bogu hvala da moj brat nije umirao u svojoj Hrvatskoj gdje se mirno i bez velike boli ne možeš oprostit od života na zemlji. Primljen je u njemačku bolnicu, gdje su se maksimalno trudili da mu olakšaju bolove i da dostojanstveno, kako bi svako ljudsko biće trebalo, napusti ovaj svijet. Bogu hvala na ovoj milosti, podijelila je svoje iskustvo gospođa Zdenka.
Takvu praksu u Njemačkoj potvrđuje i Azemina Omeragić koja piše da se pacijentu koji je u finalnoj fazi uključuje infuzija morfija, uz odobrenje njegovog doktora, ovisno o tome koliko pacijent trpi bol. Dodaje i da imaju i drugi preparati, odnosno intravenozna terapija koja se koristi. Ljudi, kaže, odu s ovog svijeta, ali bez bolova.
Željka Napan koja radi u Njemačkoj kaže kako morfij nije problem kod pacijenata u palijativi.
– Neki imaju i flastere plus morfij kapsule. Ne znam zašto je u Hrvatskoj problem, ona je također EU članica. Nije li cilj svakom zdravstvenom radniku olakšati zadnje sate pacijentu. Barem su se tako zakleli, zar ne? – podsjeća Željka.
Medicinske djelatnice podijeljenih stajališta o morfiju
Medicinska sestra s onkologije pokušala je objasniti drugu medalju priče.
– Ovi komentari su prestrašni, doktorica je mogla o ovome raspraviti u stručnim krugovima, a ovime je dala samo povod da se blati struka. Jedan spec. anesteziolog, kako navodi da je i sama, jako dobro zna mogućnosti o primjeni morfija. Eutanazija u Hrvatskoj nije dozvoljena i nemojte si poželjeti da bude. Korumpirana smo država, iz javnih komentara je vidljivo stanje morala u nacije, mislim da globalno s takvim karakteristikama nismo spremni odlučivati o primjeni eutanazije, piše Jasminka Jelačić Bedeniković.
S njom se nije složila medicinska djelatnica Ivana Mikulan.
– Eutanazija je jedna sasvim posebna tema, ali ipak tako usko vezana tema. Po meni ju kod nas treba legalizirati. Što se kod nas na žalost, neće desiti tako skoro, ako i ikad. To je moje mišljenje kao osobe koja radi u zdravstvenom sustavu i susreće se s umirućim pacijentima. Ali kolegica nije pričala o tome u ovom slučaju, nego je apelirala na humanost i molila da se smanji neznanje i strah kako i drugi ne bi morali to prolaziti. I tu je trebalo jako puno snage za tako nešto napisati, pogotovo dok je tako rano u procesu žalovanja, napisala je Mikulan.
Sestra Jasminka pojasnila je prethodni komentar koji je napisala.
– Govorim također kao zdravstveni djelatnik, medicinska sestra s onkologije, aplicirala sam MOHCL pacijentima u terminalnoj fazi, po ordinarijusu, često. Sjećam se svakog pacijenta, a prošlo je toliko godina, zato ne volim kada mi medicinski djelatnici pišemo o tim temama ovako, dajemo priliku da se u komentarima piše iz jedne druge perspektive. Znam sa svog stajališta i dugogodišnjeg iskustva da se borimo za svakog bolesnika i da svaka smrt htjeli mi to ili ne ostavi traga na nama, iako šire mase misle da je to nama samo posao. Tužna sam zbog ovih komentara, “čuvaju morfij za sebe, ne žele dati, ne znaju”. Točno je da nam kronično fali palijativnih ustanova, to je teret za nas, prije svega za pacijente i njihove obitelji. Ako ikada dođe do legalizacije eutanazije u Hrvatskoj, za mog radnog vijeka, iako pokorni vojnik sustava, bacam oružje i odlazim. Nisam li uz svu tehnologiju, farmakologiju 21 st., mogla i znala pomoći pacijentu, ovo drugo ne mogu i ne želim, zaključila je medicinska sestra Jasminka.
Građani se nadaju da neće sve ostati na komentarima
Kakve tek šanse imaju obični ljudi kada je jednom liječniku uskraćena milost, zapitala se Lada Sikavica, zaključujući kako nam pod hitno trebaju promjene u palijativnoj skrbi. Tihana Pleić nada se da čitava priča neće stati na brojnim komentarima i da će oni koji su odgovorni donijeti odluke i zakone koji će omogućiti dostojanstveno umiranje bez patnje. Jer, kaže, sutra i njih i njihove može zadesiti slična sudbina. Među komentarima se mogu naći i prijedlozi za osnivanjem zaklade koja bi nosila ime pokojnog doktora Crnogaće, a koja bi prema Ministarstvu zdravstva išla s konkretnim zahtjevima u palijativi.
Da bi svi trebali imati pravo na dostojanstvenu i što manje bolnu smrt, kako bi ljudi i njihove obitelji bili pošteđeni dodatne patnje u teškom periodu života, slažu se svi uz nadu da će se sada napokon nešto pokrenuti u tom smjeru.
– Umiranje u strahu, patnji i jakim bolovima nije humano. Liječnici umirućima moraju dati morfij kako bi mogli dostojanstveno otići, jer to zaslužuje svaki pacijent i njihova obitelj. Ovo što se dogodilo doktoru Kreši ne smije se više ponoviti. Je li to bio nedostatak empatije ili štednja, ne znam, ali je teško prihvatiti, pita se Maja Zunić.
Da je palijativna skrb u Hrvatskoj na niskim granama, smatra i Lahorka Jurčić.
-Liječnici su većinom u tom području needucirani. Odjeli za palijativnu skrb nisu dobro umreženi s ostalim bolničkim odjelima, a ni pacijenta niti njegovu obitelj pravovremeno ne informiraju o pravima pacijenta i mogućnostima palijativne medicine. Umiranje u bolovima i strahu nije ni po Božjem ni po ljudskom zakonu, smatra Jurčić.
