Istraživanje podijelilo liječnike: Što je važnije, kvaliteta života ili dugovječnost?
Ljudski bubrezi su možda najsofisticiraniji uređaj za procesuiranje otpada na svijetu. Svakog dana, gotovo 200 litara krvi prođe kroz njih, a oni iz njih izbace 1,8 litara onoga što smatraju “otpadom”. Kad bubrezi izgube tu magičnu funkciju, liječnici ih šalju na dijalizu. Stariji pacijenti često dijalizu odbijaju, a doktori ih ipak nagovaraju…
Foto: Youtube screenshot
Stariji pacijenti često odbijaju dijalizu, vjeruju da im taj tretman tako i tako neće “kupiti” previše vremena, a posljedice znaju biti mučne – pad krvnog tlaka, grčevi u trbuhu i mučnina samo su neki od primjera.
Novoizašlo istraživanje istražilo je tu tematiku i pokušalo objasniti zašto liječnici ipak nagovaraju starije da se odluče na dijalizu, piše reuters.com.
“Dijaliza je odlična tehnologija koja je produžila živote mnogim ljudima. Ali istina, pogodnosti dijalize su manje uspješne kod starijih ljudi, posebice ako boluju od više bolesti”, tvrdi dr. Susan Wong, profesorica na Sveučilištu u Washingtonu.
Različiti pristupi liječnika
Doktorica Wong je ključni istraživač na znanstvenom institutu koji se bavi medicinom i bila je uključena u zanimljivo istraživanje o dijalizi. Pratili su 851 starijih pacijenata, s prosječnom dobi od 75 godina, koji su glatko odbili tretman dijalizom. Svima je bilo zajedničko činjenica da im bubrezi polako otkazuju.
Oktrila je tri ključne dinamike koje se odvijaju na relaciji liječnik – pacijent u takvim slučajevima.
Neki liječnici su se konstantno vraćali na temu i prijedlog dijalize koristeći razne strategije kako bi pacijentima promijenili mišljenje. Tek kada bi pacijenti odbili svaki njihov prijedlog, liječnici su ustvrdili da pacijenti nisu kompetentni da samostalno donesu takvu odluku.
Druga skupina liječnika zaključila je kako nije “fer” pacijente ‘poslati’ na dijalizu bez detaljnog upoznavanja pacijenata sa svim mogućim poteškoćama.
Treća skupina je prihvatila pacijentove želje da ne ide na tretman, ali su im rekli kako im nešto više od toga ne mogu ponuditi. Specijalisti za bubrege odustajali bi od takvih slučajeva, a pacijentima bi preporučili neku vrstu liječničke brige.
Što je važnije, dugovječnost ili kvaliteta života?
Terapija dijalizom može trajati od 12 do 30 sati tjedno, ovisno o tome je li potrebna hemodijaliza ili peritonealna dijaliza.
Bez dijalize, ljudi kojima otkazuju burezi mogu preživjeti “nekoliko dana, tjedana, ovisno o tome koliko su funkcionalni njihovi bubrezi, koliko su im teški simptomi i kakvog su zdravlja pacijenti općenito”, tvrdi NKD, američka nacionalna zaklada za bubrege.
Istraživačica Wong tvrdi da je problem čisto ideološke prirode – liječnici su ‘trenirani’ da svakog pacijenta što dulje pokušavaju održati na životu:
“Liječnički kodeks je vrlo ukopan oko ideje dugovječnosti i vjeruju da je to najvažnija stvar. Ali to nekada nije pacijentova želja; većina njih fokus stavlja na kvalitetu života. I to je sudar u idejama protiv samog medicinskog ‘treninga’, koji kaže da bi medicina trebala ići u smjeru održavanja pacijenta na životu što je dulje moguće”, tvrdi Wong.
Pacijentima je jako teško oduprijeti se sustavu, a liječnici nisu naučeni na situacije kada pacijenti odbijaju tretman. Wong predlaže novi sustav brige za pacijente kojima otkazuju bubrezi.
Liječnici ne smiju ‘napuštati’ pacijente
Dr. Albert Wu, liječnik u poznatoj bolnici Johns Hopkins krivnju svaljuje na liječničku struku. Tvrdi da liječnici često ne uzimaju pacijentovu dob u ‘jednadžbu’ kada predlažu tretmane.
“Jasno je da dijaliza spašava živote, ali doktori možda nisu upoznati s brojnim dokazima gdje pacijentima nakon 75. godine dijaliza možda narušava ne samo zdravlje, nego i kvalitetu života”, tvrdi Wu.
Upitan da komentira istraživanje, Wu je rekao kako je posebice zgrožen činjenicom da liječnici ‘napuštaju’ pacijente koji odbiju dijalizu. Mišljenja je kako uvijek postoji alternativni oblik liječenja i da se ne mora pacijente slati na intenzivan tehnološki tretman protiv analize.
A što se tiče specijalista koji u takvim slučajevima napuštaju pacijente, tvrdi da je to strašna stvar koja je jednaka napuštanju.
Zaključak čitavog istraživanja upućuje da je dominantna teorija liječenja dijalizom u glavama liječnika metoda “sve ili ništa”. Preporuka je stvoriti novi oblik liječenja, posebice kod starijih ljudi, koji bi se više fokusirao na pacijenta, a manje na uobičajene medicinske prakse. Takav model liječenja bi mogao aktivnije podržavati pacijente koji odbijaju ići na dijalizu, s više poštovanja prema njihovim preferiranim odlukama.
