Stariji su, znaju i ptice na grani, u većem riziku od smrtnog ishoda u slučaju zaraze covidom-19, ali mnogi od njih se suočavaju s relativno neprepoznatim rizikom koji je povezan s pandemijom. Znate li što je sarkopenija i kako pogađa starije?
Foto: Unsplash
Pandemijska 2020. godina uplašila je mnoge starije ljude diljem svijeta, a mjere poput lockdowna i karantene mogu negativno utjecati na zdravlje starijih. I dok su se oni štitili od korone tako što nisu išli nigdje, manjak kretanja i tjelesne aktivnosti kod mnogih od njih vodi do – gubitka mišićne mase, piše theconversation.com.
Znate li što je sarkopenija?
Gubitak mišićne mase je jedan od glavnih uzroka padova, a padovi su sami po sebi prvi uzrok smrti kod starijih u kategoriji nesreća.
Stručna riječ za gubitak mišićne mase zove se sarkopenija – dolazi od starogrče riječi za meso (sarco) i za siromaštvo, nedostatak (penia). Iako je progresivni gubitak mišićne mase najčešći kod starijih, on se može javiti već u 30-im godinama života. Glavni uzroci su loša prehrana i manjak tjelesne aktivnosti.
Pandemijska godina je starije natjerala da žive sjedilačkim načinom života više nego ikada prije u povijesti, smatraju stručnjaci.
“Ja vodim tim znanstvenika koji proučavaju ulogu fizičke aktivnosti i prehrambenih navika na sarkopeniju na istraživačkom centru Jean Mayer. Svaki dan sam iznenađen načinom na koji ova bolest pogađa pacijente. Ne samo da sarkopenija vodi do padova, može voditi do društvene izolacije kao posljedice padove, a to vam pokreće kaskadni efekt po zdravlje negativnih stanja kod starijih. Ovo je još jedan primjer devastacije koju nam je donijela pandemija”, piše prof. Roger A. Fielding.
Ljudi između 60 i 70 godina su izgubili oko 12% mišićne mase
Sarkopenija nije novost i nije se pojavila s koronavirusom. Kako ljudi stare, oni progresivno gube mišićnu masu i snagu, a to je dio prirodnog procesa starenja. Izgubljenu mišićnu masu u tijelu mijenja masno i vlaknasto tkivo koje mijenja i izgled samih mišića.
Sama stopa gubitka varira od čovjeka do čovjeka, ali jedno je jasno – neaktivni seniori definitivno gube više. Procjena istraživača jest da su ljudi između 60 i 70 godina starosti izgubili oko 12% njihove ukupne mišićne mase, a oni stariji od 80 su izgubili čak 30%.
Što to znači za krajnjeg pacijenta? Pa, tu je otežana mogućnost obavljanja rutinskih zadataka, a kako ljudi toga nisu, mogu im se potkrasti i greške u najjednostavnijim zadacima poput hodanja što vodi do sporijeg hodanja, gubitka ravnoteže – uglavnom, ljudima se definitivno naruši kvaliteta života.
Sarkopenija je još povezana s upalama, padom razine testosterona i estrogena, pojavom kroničnih bolesti poput dijabetesa, srčanim i plućnim bolestima.
Koja je uloga vježbanja i prehrambenih navika?
Ne postoje odobreni lijekovi za sarkopeniju, iako su neke terapije u pripremi. U međuvremenu, hrpa znanstvenih dokaza ukazuje na najbolje načine za prevenciju. Bilo koji oblik tjelesne vježbe koje u sebi sadrže vježbe snage funkcionira najbolje u sprječavanju.
Jedno istraživanje nad starijim ljudima pokazalo je kako kombinacija redovitog hodanja i vježbi snage niskog intenziteta smanjuje rizik od smanjene pokretljivosti. Čak i kod onih koji kasno počinju s vježbanjem, dapače, kod njih su zabilježeni najbolji rezultati. Ljudi koji su živjeli sjedilačkim načinom života (oko 20 minuta tjelesne aktivnosti tjedno) dodali su, u prosjeku, 48 minuta dodatne vježbe u svoju rutinu i srezali rizike od smanjene pokretljivosti koju nitko ne želi i ne treba u svom životu.
Druge studije također primjećuju da zdrava dijeta može usporiti gubitak mišićne mase i snage. Tu je najvažniji unos proteina, niz studija se pozabavilo tom tematikom, no prof. Roger A. Fielding smatra kako se treba dodatno istražiti veza između proteina i sarkopenije.
“Koliko god da je sarkopenija teška, ne postoji univerzalni klinički test za nju. Za sada se oslanjamo na skenove koji donekle mjere mišićnu masu, a s dodatnim alatima provjeravamo razinu snage i fizčkog stanja. Mjerenje snage mišića inače je povezano s brzinom hodanja i s tim koliko nekome treba da se ustane sa stolca.
Drugi problem je da, unatoč svim istraživanjima, mnogi kliničari nisu svjesni sindroma sarkopenije. Možda je najbolji način da se protiv ovoga borimo tako da ih obrazujemo o sarkopeniji – i da im ponudimo vodiče o primjerenoj razini tjelesne aktivnosti i prehrambenih navika za njihove pacijente. Stariji i njihove obitelji zaslužuju da znaju za rizike koje predstavlja ova bolest”, zaključuje Fielding.
