[26.6.] Deset principa dr. Andrije Štampara kao temelja javnog zdravstva
Profesor i doktor Andrija Štampar bio je naš i svjetski vodeći autoritet na području epidemologije i preventivne medicine. U razdoblju između dva svjetska rata, bio je stručnjak u Ligi naroda, preteči UN-a. Jedan je od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, a posebno se istaknuo u promociji zdravstvene profesije.
Foto: Andrija Štampar | Youtube screenshot
Najpoznatiji hrvatski liječnik dr. Andrija Štampar rođen je 1. rujna 1.888 godine u Brodskom Drenovcu kraj Pleternice. Medicinu je diplomirao 1911. godine u Beču, nakon čega je radio kao općinski liječnik u Novoj Gradiški.
Napredovao je do načelnika higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. Od 1919. do 1930. bio je na toj poziciji i zapravo je utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova. Može se reći da je revolucionarizirao profesiju, nastojao je ostvariti da liječnik postane narodni učitelj i socijalni radnik, jednako dostupan svim slojevima pučanstva. Bio je stručnjak preventivne medicine.
Nakon šestosiječanjske diktature biva smijenjen, a zatim i umirovljen. Na svu sreću, Štampar je tada ostvario zavidnu međunarodnu karijeru. Prvo kao stručnjak u Higijenskoj organizaciji Lige naroda, zatim je otišao u Kinu i reorganizirao njihovu javnu zdravstvenu službu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje profesor soc. medicine na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, a vrlo brzo i dekanom. Nakon Drugog svjetskog rata bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik JAZU-a i osnivač Instituta za higijenu rada.
Predsjedao je na prvoj Svjetskog zdravstvenoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u Ženevi 1948. godine. Preminuo je u Zagrebu 26. lipnja 1958. godine.
10 Principa dr. Andrije Štampara koji su temelj javnog zdravstva
1. Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
2. Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.
3. Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.
4. Socijalna terapija bitnija je od individualne.
5. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
6. Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih.
7. U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.
8. Liječnik treba biti narodni učitelj.
9. Pitanje od narodnog zdravlja je većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.
10. Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.
https://www.youtube.com/watch?v=xaZiXGYX9ko
___________________________
Pročitajte što se dogodilo jučer [25.6.] na ovom linku.
