Porijeklom s otoka Visa, dobio je nadimak “Viški Voltaire”. Cijeli život pisao je s grafitnom olovkom, a u javnosti je uživao status najuglednijeg hrvatskog pripovjedača, dramatičara i esejista nakon Miroslava Krleže. Njegove drame su na pozornicama dan danas, a njegovi romani obvezne lektire u školama. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, a bio je i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Foto: Ranko Marinković
Ranko Marinković rođen je 1913. godine u Komiži na otoku Visu. Prvi svjetski rat mu je uvelike obilježio djetinjstvo i postavio temelje njegovom umjetničkom izražaju. Na Visu je završio i osnovnu pučku školu, doduše ne u roku, jer je imao poteškoća kada je otkrio romansu između svoje učiteljice i lokalnog svećenika. U to vrijeme nije bilo pretjeranog izbora među srednjim školama na otocima te se seli u Split gdje upisuje srednju školu, a završava ju u Zagrebu.
Od njega je bio cjenjeniji samo Miroslav Krleža
Pisati je počeo još u gimnazijskim danima u tadašnjim časopisima. Drama “Albatros”, koju je dovršio 1939. godine označava prekretnicu u njegovoj književnoj karijeri. Potom je upisao romanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ipak, početkom Drugog svjetskog rata Ranković je prvotno bio mobiliziran, ali potom i otpušten zbog zdravstvenih razloga.
Direktor drame u zagrebačkom HNK postaje 1946. godine, a ’51. postaje redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a na toj poziciji zadržao se do umirovljenja.
Svoju najslavniju dramu, Gloriju, napisao je 1955. godine, a kao inspiraciju uzeo je anegdotu iz osnovne škole gdje je uhvatio svoju učiteljicu u preljubu sa svećenikom. Glorija je najizvođenija Marinkovićeva drama.
Vrhunac u prozi doživio je deset godina kasnije, ’65., kada objavljuje roman Kiklop. Kiklop se bavi turobnom atmosferom u intelektualno-boemskim krugovima u Zagrebu koji su s anksioznošću očekivali napad Sila osovine na Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu. Kiklop je kasnije adaptiran za kazalište, a poznati hrvatski redatelj Antun Vrdoljak 1981. snima istoimeni igrani film.
Marinković je umro 28. 1. 2001. godine u Zagrebu, a pokopan je u rodnoj Komži. Iako mu književni opus nije bio pretjerano velik, bio je kvalitetan i s pravom ga se ubraja u nautjecajnije hrvatske književnike 20. stoljeća.
https://www.youtube.com/watch?v=GZRlCi4UoKI
