[20.12.] Humanitarni Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu dopremio pomoć Hrvatima Lašvanske doline
Konvoj je bio jedna od najplemenitijih mirovnih i humanitarnih akcija u novijoj povijesti hrvatskog naroda s ciljem pomoći i spasa opkoljenim žiteljima Lašvanske doline tijekom hrvatsko-muslimanskih sukoba 1993.
Foto: wikipedia
Krajem 1992. godine rasplamsao se Bošnjačko-hrvatski sukob u Lašvanskoj dolini. Stižu mnogi prognanici s teritorija Jajca, Donjeg Vakufa, Karaule, a zatim iz dijelova općina: Zenica, Travnik, Novi Travnik, Busovača, Vitez i drugih krajeva. S tih je područja prognano ukupno oko 30.000 Hrvata. Pučanstvo je uvelike ovisilo o humanitarnoj pomoći, koja je stizala preko Kruha svetog Ante i Caritasa, najčešće preko Splita.
Oko 70.000 Hrvata se, uskoro, našlo u okruženju, izolirano od ostatka svijeta, stisnuto na prostoru dugom 30 i širokom 2 kilometra. Budući da je postalo opasno, a uskoro i nemoguće upućivati bolesne i ranjene u travničku i zeničku bolnicu, u prosincu 1992. u župnoj crkvi i prostorijama osnovana je Ratna crkva-bolnica, koja je nazvana “franjevačkom”. Crkva je, zapravo, već od listopada 1992. s početkom prvih ozbiljnih incidenata između Bošnjaka i Hrvata te prispijećem prvih ranjenika počela funkcionirati kao improvizirana bolnica, najprije za sve ratne, a potom i za civilne pacijente. U to vrijeme, u Novoj Biloj kao franjevci-svećenici djeluju župnik fra Franjo Grebenar i župni vikar fra Zoran Livančić.
Bolnica u crkvi kao sinonim stadanja bosanskih Hrvata
Od 3. lipnja 1993. bošnjačka vojska zauzela je Travnik i tada započinje egzodus Hrvata iz Travnika. Franjevačka bolnica ostaje jedina bolnica za Hrvate na području četiriju općina: Travnika, Novog Travnika, Viteza i Busovače. Bolnica radi u izuzetno teškim uvjetima bez normalne opskrbe električnom energijom i vodom. U Novoj Biloj zajedno su djelovali liječnici duha i liječnici tijela; franjevci i liječnici radili su i živjeli pod istim krovom.
Kad je sukob sasvim buknuo, franjevci su otvorili i samu crkvu kao stacionar za ranjenike, tako da je u najtežim trenucima sukoba bilo i oko 200 ranjenika u bolnici. Crkvene klupe, okrenute jedna prema drugoj, služile su kao ležajevi za teške ranjenike. Nedostajalo je svega: prostora, lijekova, kirurškog pribora i medicinskog osoblja. Bolnica je postala sinonim stradanja bosanskih Hrvata. Sve poginule i umrle, franjevci su, iz sigurnosnih razloga, ukopavali u noćnim satima.
Povijesni poduhvat koji je ujedinio cijelu Hrvatsku
Krajem 1993. stanje je postalo neizdrživo. Bolnica u Novoj Biloj bila je na izdisaju. Ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline. Trebalo je hitno nešto poduzeti da im se pruži i materijalna i moralna podrška. U BiH i Hrvatskoj rađala se ideja o organiziranju humanitarnog konvoja. Nakon mnogih priprema iz Zagreba, 10. prosinca 1993. pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Konvoj se sastojao od 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Predvodili su ga dr. Slobodan Lang i dr. Herman Vukušić, a trajao je 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993. Konvoj je probio potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami. Bio je to povijesni poduhvat koji je ujedinio cijelu Hrvatsku.
Po povratku iz Nove Bile, kada je konvoj izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali pripadnici Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić iz Splita, a tri sudionika “Bijelog puta” su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se za njega misa, a ulica koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi u Novoj Bili, nosi njegovo ime.
