Na današnji dan obilježava se 30. obljetnica masakra u logoru na Ovčari, kada je na mjesto užasa odvedeno više od 200 civila, ranjenika i osoblja iz vukovarske Opće bolnice. Pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći sa 20. na 21. studenog likvidirali su i u jamu bacili tijela žrtava od 16 do 77 godina, a među njima i novinara Sinišu Glavaševića.
-
- Siniša Glavašević
-
- Svakodnevno je izvještavao o strahotama Vukovara
Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenog 1960. godine. Bio je poznat kao novinar i publicist, a ponajviše ratni izvjestitelj koji se i danas smatra simbolom hrvatskog ratnog novinarstva te herojem Domovinskog rata, za što je posmrtno odlikovan 2011. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju, a na Hrvatskome radiju Vukovar za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik i ratni izvjestitelj.
Krhotinom granate ranjen je na svoj 31. rođendan (4. studenoga 1991.) na putu za bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke, a posljednje izvješće poslao je iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Nakon pada Vukovara, odveden je iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag te je naknadno utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991., a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine.
Njegove poznate Priče iz Vukovara, posvećene slušateljima opkoljena grada i čitave Hrvatske, čitane su u večernjem programu Hrvatskog radija i slane su iz podruma vukovarske Opće bolnice, a u zbirku ih je objedinila zagrebačka Matica hrvatska posthumno 1992. godine. Zahvaljujući novinarskim izvještajima Siniše Glavaševića, javnost ne samo da je bila upoznata sa strahotama koje su se događale u Vukovaru, nego i pronalaženjem ljudskosti i ljubavi u okolnostima strašnih ratnih razaranja. Najpoznatiji eseji iz njegova pera su Priča o gradu i Priča o ljubavi, koja i danas šalje uvijek aktualnu poruku:
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfeni, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad.
Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.
