[2.1.] Rođena Slava Raškaj, jedna od najboljih hrvatskih slikarica
Rodni Ozalj, kroz koji protječe rijeka Kupa, čest je motiv Slavinih akvarela, kao i ostatak prirode koja ju je okruživala i bila inspiracija za većinu njezina opusa. Najviše je voljela sama boraviti u prirodi, koja joj je bila utjeha zbog urođene gluhonijemosti. Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskoga akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Slava Raškaj, autoportret
Slava Raškaj – krštena kao Slavomira Friderika Olga – rođena je u Ozlju 2. siječnja 1877. Otac Vjekoslav bio je bilježnik u Ozlju, što je u to vrijeme bilo ugledno zanimanje, a majka Olga iz časničke obitelji. Obitelj je uz Slavu imala još dvoje djece: Juraja, koji je završio Pravni fakultet u Zagrebu, i Paulu, koja je završila učiteljsku školu u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu i bila učiteljica u Orahovici. Malena Slava rođena je gluhonijema. U nemogućnosti komuniciranja s drugom djecom, odmalena je bila vrlo povučena i ozbiljna. Zbog silne potrebe da se nekako izrazi i progovori – crtežom ako ne riječju – često bi u kutu sobe samovala zabavljena crtanjem. Osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrane duševno zaostalima, a u takvom okruženju bili su obilježeni za cijeli život. U Beču dobiva prve poduke iz crtanja, te nastaju njeni prvi zabilježeni crteži.
Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu, te 1895. polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine završava tečaj s odličnim uspjehom.
Utjecaj Bele Čikoša Sesije
Među ostalima, tada je podučava – i to besplatno – čuveni Bela Čikoš Sesija, koji je uči radu u raznim tehnikama. U ljeto 1898. boravi u Zlataru kod rodbine, a u prosincu 1898. nazoči otvaranju Umjetničkog paviljona. 1898. na 1899. godinu je u Ozlju, a razdoblje od siječnja do ožujka 1899. provodi slikajući po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima. U jesen 1899. obolijeva od tuberkuloze pluća. Nekako se zaliječuje, ali ne izliječuje. Ljeto 1900. boravi u Ozlju gdje nastaje niz crteža i portreta ljudi iz njene okoline.
U Hrvatskom državnom arhivu sačuvana je njezina molba od 12. listopada 1900. za ponovni smještaj u Zavodu za gluhonijeme za vrijeme dok ju podučava Čikoš. Ta molba je na hrvatskom jeziku, čime se opovrgava uvriježeno mišljenje kako je znala samo njemački jezik. Smještaj joj je odobren. U ljeto 1902. otac je dovodi u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne. Umrla je od tuberkuloze 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču. Pokopana je na groblju župne crkve u Stenjevcu, da bi kasnije posmrtni ostaci nesretne slikarice preneseni na groblje pokraj crkve Sv. Vida u Ozlju.
Kristalno jasan doživljaj ljepote prirode
Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli.
U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj: crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj: radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli “Kruške”, “Suncokreti” i “Potočnice”, s transparentnom pozadinom. Cijeli ciklus pod nazivom “Lopoči” spada među njezine najpoznatije radove, pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkome Botaničkom vrtu.
