[18.12.] Preminuo Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena
Čak i oni koji nisu redovno čitali lektiru ni pretjerano voljeli poeziju, sjetit će se Cesarićevih stihova: „Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše…“
Dobriša Cesarić / foto: wikipedia
Dobriša Cesarić rođen je u Požegi, 10. siječnja 1902. Djetinjstvo, kao i kasnije osnovnoškolske i gimnazijske dane, proveo je u Osijeku. 1916. obitelj seli u Zagreb, gdje mladi Dobriša uspješno završava gimnaziju te upisuje studij filozofije. Prilično je zbunjen u velikom gradu, ne zna kamo bi krenuo. Umjetničke sklonosti odvode ga u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Htio je postati kazališni redatelj. Dvije je godine radio volonterski, ali će i od toga dignuti ruke. Zatim je bio Knjižničar u Školi narodnog zdravlja, da bi poslije Drugog svjetskog rata dugo godina bio urednik u izdavačkom poduzeću Zora. 1951. primljen je za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Prvi pjesnički koraci
Još dok je boravio u Osijeku, kao četrnaestogodišnji dječak, napisao je svoje prve stihove, pjesmu „Ja ljubim“. U svojoj osamnaestoj pjesmom „Buđenje šume“, ući će u hrvatsku poeziju na velika vrata. Za prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljenu 1931. godine, tada još mlad i relativno nepoznat pjesnik dobio je nagradu JAZU. Redakcije su počele davati prostor njegovim pjesmama, a nerijetko se događalo da je i protiv njegove volje pjesma otišla u tiskak, kao na primjer „Slavonija“, koju je Ivan Goran Kovačić, tada urednik kulture u novinama, slučajno našao među njegovim rukopisima i objavio. Cijeli je život ostao izuzetno samozatajan. Gotovo ga je bilo nemoguće nagovoriti na novinski intervju. Govorio je: „sve što vas zanima možete pronaći u mojim je stihovima“. No, nije on bio grub prema novinaru. Ne, Cesarić bi se našao u sto muka kada je novinara trebalo odbiti. A bio je sklon s novinarom razgovarati do u kasnu noć, dati mu da što god hoće, ali samo neka ne viri u pukotine njegove „intimne pjesničke radionice“.
Na pitanje koja mu je njegova pjesma najdraža, ogovarao bi kako su mu sve jednako drage, istrošenom metaforom — kao roditelju djeca. No, zamislivši se, počinjao bi lagano i tiho kazivati:
„Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše,
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.“
Nesretan i usamljen
Ipak, bio je nesretan čovjek, nije se htio povjeravati nikome, ni prijateljima, ni svojoj „nesuđenoj ljubavi”, njega je podgrizala neka – kako je znao govoriti – tajanstvena bol kojoj nije znao ishodišta i utoka. Preobrazila se u njegovo odbijanje života kao takvog. Počeo je mnogo piti. Odlučio se na samoubojstvo, pokušao je, bio je na samoj ivici smrti, i kada su ga nekako u zadnji tren spasili, napustio je alkohol. Međutim, on je suicid pokušavao nekoliko puta, a jednom je prilikom, opet u jednoj od svojih teških kriza, došao i Krleži s namjerom da mu ostavi svoje pjesme na posmrtno čuvanje.
Pjesme su mu prevedene na mnoge svjetske jezike. Preminuo je 18. prosinca 1980. u Zagrebu, u svojoj 79-oj godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre. Podnosio je te nevolje stoički, nikoga ne opterećujući svojim tegobama. Pjesme su mu prevedene na mnoge svjetske jezike.
