[17.5.] Rođen jedan od najboljih hrvatskih nogometaša i trenera, veliki Branko Zebec
Teško je procijeniti, je li bio veći igrač ili trener. Kao igrač bio je silovit, nezaustavljiv, opasan, osvajač olimpijske medalje, član čuvene nogometne generacije iz bivše države, dok je kao trener slovio kao oštar, beskompromisan taktičar kojem su disciplina i tjelesna pripremljenost bile opsesija.
Foto: Branko Zebec | Youtube screenshot
Veliki nogometaš i trener Branko Zebec rođen je na današnji dan 1929. godine u Zagrebu. Nogomet je sredinom prošloga stoljeća izgledao malo drugačije nego danas, ali Branko je bio prototip modernog nogometaša. Bio je na glasu kao brz igrač, u ranijem dijelu karijere se afirmirao kao napadač, a u središnjem dijelu karijere igrao je u veznom redu da bi na kraju završio kao lijevi bek. Mogao je igrati gotovo bilo koju poziciju, što je njegovim trenerima olakšavalo posao jer je Branko bio pouzdan nogometaš s visokom sportskom inteligencijom.
Igračka klupska i reprezentativna karijera
Karijeru je započeo u čuvenom Građanskom za vrijeme Drugog svjetskoga rata, igrao je za juniorsku momčad tog kluba od 1943. do 1945. godine. Nakon što su komunističke vlasti ukinule Građanski, Zebec je karijeru nastavio nastupajući za amaterske zagrebačke klubove: Poštar, Lokomotivu, Milicioner, a 1951. godine angažirao ga je beogradski Partizan u kojem je proveo sljedećih sedam godina, piše portal povijest.hr.
Upravo zaslugom Branka Zebeca, Partizan se prometnuo u istinsku snagu tadašnjeg nogometa – sa Zebecom u momčadi, tadašnji crveno-plavi (tek kasnije je Partizan preuzeo crno-bijelu kombinaciju) osvojili su tri Kupa i jedno prvenstvo.
Potom je prešao u susjednu Crvenu zvezdu gdje je odigrao dvije sezone. Pred kraj karijere otišao je u Njemačku, u Alemanniju iz Aachena, gdje je odigrao još tri sezone i konačno 1965. godine završio igračku karijeru. Iskustvo stečeno u Njemačkoj će mu kasnije omogućiti da postane trener jednog posrnulog velikana.
U međuvremenu je skupio čak 65 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju, postigao je 17 golova, a kud i kamo više je upisao asistencija. Bio je član znane olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine osvojila srebrnu medalju, nakon poraza protiv Mađara u finalu.
Mnogi su tu reprezentaciju znali izustiti godinama kasnije napamet – Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec! K tome, Zebec je sa sedam golova bio najbolji strijelac tog olimpijskog turnira!
Legendarna trenerska karijera i bizarna smrt
Još dok je pred kraj karijere igrao u Aachenu, pohađao je trenersku školu, jer je još kao igrač odlučio postati trener. Iako kao rođeni Zagrepčanin nikada nije igrao za Dinamo, prvi trenerski posao bio mu je baš u rodnom Zagrebu, u Dinamu. Sjajnom selekcijom igrača i novim metodama treninga, od Dinama je napravio strašnu momčad koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova. Iako je utakmicu u finalu vodio Ivica Horvat (prethodno je zbog smjene uprave, klub napustio i Zebec), zasluge za taj epski trijumf zagrebačke momčadi pripadaju najviše baš Zebecu.
Nogometna Europa vidjela je da je u Zagrebu odradio sjajan posao, pa je Zebec dobio poziv Bayerna koji tada nije bio nogometni gigant kao danas. Bayern je tada na prvenstvo čekao već 37 godina – poslije Drugog svjetskoga rata u Bundesligi je Bayern bio bez naslova.
Čim je Zebec preuzeo Bayern dogodio se preporod bavarske momčadi koja je 1969. godine, na sveopće iznenađenje, osvojila dvostruku krunu – prvenstvo i kup natjecanje. Samo dvije godine kasnije, Zebec je s Bayernom osvojio i europski trofej, Kup pobjednika kupova. Senzacija s angažiranjem Zebeca bila je potpuna!
Često je uvršten u popise najboljih hrvatskih nogometaša, a slovi za jednog od najboljih trenera u Njemačke lige. Dugotrajan i naporan rad, u kombinaciji s njegovom oštrinom i tvrdoglavošću uzeo je svoj danak – problemi s alkoholom pojavili su se početkom osamdesetih godina zbog čega se umirovio 1985. godine.
Kraj njegovog života bio je u najmanju ruku bizaran. S prijateljima je u svome domu jednoga dana gledao utakmicu i pripremao roštilj. Nažalost, udavio se komadićem mesa u 60. godini svog života, preminuvši na rukama još jednog poznatog dinamovca Krasnodara Rore.
