[16.1.] Preminuo Ivan Meštrović, najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture
Zdenac života, Nikola Tesla, Povijest Hrvata, Grgur Ninski, Marko Marulić, Indijanci, Pobjednik, Job… Remek djela Ivana Meštrovića oduševljavaju suvremenošću i desetljećima poslije nastanka. Većina njegovih ranih djela simbolične su tematike i oblikovana u duhu secesije, dok su ostala nastala u duhu impresionizma.
Ivan Meštrović / Foto: Flickr
Ivan Meštrović rođen je 15. kolovoza 1883. Stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. Kao dijete Meštrović je – dok je čuvao ovce – slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja.
Već kao mladić pokazao je talent za klesarstvo i kiparstvo te je poslan na školovanje u Beč gdje je završio studij te već sa 22 godine u tom gradu 1905. priređuje prvu samostalnu izložbu. Narednih godina živi i radi na relaciji Pariz – Beograd – Rim, gdje se usavršava i neumorno stvara. Veliki uspjeh postiže 1911. na Svjetskoj izložbi u Rimu gdje osvaja prvu nagradu za kiparstvo i postaje poznat diljem Europe.
Djevojka s lutnjom, 1927. / Foto: Flickr
Izrazito politički angažiran
Tijekom Prvog svjetskog rata Meštrović i dalje izlaže diljem Europe – u državama Antante – ali se i politički angažira u Jugoslavenskom odboru, smatrajući kako je za njegovu Dalmaciju najbolje rješenje spajanje s ostalom Hrvatskom, oslobođenje od Austro–Ugarske te osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena. Od toga vremena pa sve do kraja Drugoga svjetskog rata Meštrović će biti izrazito politički angažiran družeći se sa hrvatskim i srpskim političarima, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem te brojnim europskim državnicima i novinarima.
Nakon kraja Prvog svjetskog rata vraća se u domovinu te živi i radi uglavnom u Zagrebu, što su mu srpski političari i kralj Aleksandar stalno zamjerali. Nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra 1929. Meštrović odbacuje projugoslavensku politiku priklanjajući se hrvatskoj ideji.
Tijekom Drugog svjetskog rata, zbog njegova antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj (odbio je Hitlerov poziv za posjetu Berlinu tridesetih), ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca osudivši ga na smrt, ali je oslobođen zahvaljujući intervenciji njemačkih vlasti. Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskom bijenalu 1942., da bi se na koncu domogao neutralne Švicarske.
Grgur Ninski, 1931. / Foto: Flickr
Povratak zbog kardinala Stepinca i Tita
Cijela njegova obitelj ipak se nije uspjela izvući pred naletima rata; njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. u Zagrebu, dok su njegova 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici u Otavicama živog bacili u zapaljenu kuću.
Nakon rata sada već svjetski slavni kipar odbija Titov poziv da se vrati u Jugoslaviju zbog neslaganja s komunističkim idejama i metodama, a zbog toga će mu i brat Petar na neko vrijeme završiti u komunističkoim kazamatima. Odlazi u SAD gdje dobiva državljanstvo i mjesto profesora na sveučilištu Notre Dame. Do smrti domovinu je posjetio samo jednom, 1959. kada je razgovarao sa zatočenim kardinalom Stepincom i maršalom Titom koji ga je bezuspješno pokušavao nagovoriti da se vrati u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Nakon kratkog boravka zauvijek se vratio u SAD.
Crkva Presvetog Otkupitelja – Meštrovićev mauzolej / Foto: mestrovic.hr
Osmislio vlastitu grobnicu
O svojim poznanstvima i iskustvima sa kraljevima, političarima i drugim javnim osobama Meštrović je godinu dana prije smrti napisao knjigu „O političkim ljudima i događajima“. Slavni kipar je hrvatskom narodu poklonio Narodnu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu te obiteljsku grobnicu s crkvicom u Otavicama.
Spomenut ćemo samo neka od djela koje je veliki umjetnik ostavio iza sebe: Zdenac života (Zagreb), Nikola Tesla (Zagreb), Povijest Hrvata (Zagreb), Grgur Ninski (Split), Marko Marulić (Split), Indijanci (Chicago), Pobjednik (Beograd) i Job (New York).
Preminuo je 16. siječnja 1962. u mjestu South Bend (Indiana) u SAD-u. Njegovo je tijelo radi pokopa prebačeno zrakoplovom u Zagreb, te potom u Drniš. Sahranjen je kod Otavica, u maulozeju koji je osobno osmislio.
