[15.11.] Rođena je Ivana Lang, hrvatska pijanistica i glazbena pedagoginja
„Prvi kontakt s tipkama na klaviru privukao me glazbi. Još prije nego su me roditelji upisali u glazbenu školu, osjetila sam za klavir veliku ljubav.“
Ivana Lang : foto: Wikimedia
Ove riječi izgovorila je hrvatska pijanistica i glazbena pedagoginja Ivana Lang, rođena na današnji dan, 15. studenog 1912.
Lang je potekla iz ugledne muzikalne obitelji, zahvaljujući kojoj je vrlo mlada došla u doticaj s glazbom. Njen je otac bio je liječnik u Hrvatskom narodnom kazalištu, dok je majka stvarala kao akademska slikarica.
Ivana je klavir učila kod najboljih glazbenih pedagoga u Zagrebu, usavršavala se u Mozarteumu u Salzburgu, pedagoškom djelatnošću se bavila u glazbenom studiju Rudolfa Matza, Učiteljskoj školi u zagrebu te nižoj i višoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski. Kompoziciju je učila kod Franje Dugana i Mile Cipre.
Skladala je orkestralna djela (Koncert za klavir i orkestar), komorna (Bagatela za gudački orkestar i harfu), vokalna (popijevke) i djela za harfu, jednu operu (Kastavski kapetan) te dva baleta (Lažni vitez i Ples sablasti). Napisala je sto deset opusa od čega je najveći dio posvećen glasoviru.
Ivana Lang spada među rijetke žene – skladateljice u suvremenoj hrvatskoj glazbi. Svoja razmišljanja o glazbi te svjedočanstva o glazbenom životu Zagreba Lang je zapisivala u nekoliko dragocjenih bilježnica dnevnika koji je vodila između 1953. i 1980., postavši na taj način glazbenom kroničarkom svoga vremena. Osim što je bila skladateljica, pedagoginja i pijanistica, neko vrijeme učila je i pjevanje te dvije godine svirala orgulje.
Strast su joj bili strani jezici, te ih je naučila čak sedam – njemački, engleski, francuski, talijanski, slovenski, mađarski i španjolski. Prva četiri jezika govorila je poput izvornih govornika. Po prirodi je bila vrlo svestrana – zanimala se za mnoge stvari i sve što bi naučila pomno je bilježila. To se vidi ponajprije iz njezinih dnevnika koje je vodila između 1953. i 1980.
Ako taj dan ne bi stigla pisati, na stranici bi stranici označila samo datum i ostavila je potpuno praznom, te krenula na iduću. U njima se nalaze njeni intimni zapisi, isječci iz novina, programi koncerata i kazališta, dobitni listići na lutriji koju je ponekad igrala, razglednice i uredno zalijepljena pisma. Osim dnevnika imala je posebnu bilježnicu koju je nazvala Indeks posuđivanja. Uredno je u jednoj bilježnici vodila i popis izvedbi svojih skladbi dopunjen programima koncerata i novinskim isješcima.
Cjelokupna ostavština Ivane Lang, njezine partiture u rukopisu, njezina korespondencija i dnevnik te ostala dokumentacija u posjedu su njezine kćeri. U nekrologu povodom smrti Ivane Lang 1982. Siniša Hrestak je napisao:
„Kao što je Ivana Lang za života bila nepravedno zapostavljena, tako je i pokopana tiho i neprimjetno.“
Zanimljiva crtica iz života Ivane Lang
Čitav njezin veliki stol, koji je stajao kraj koncertnog glasovira, bio je uvijek pun notnih zapisa, koje bi, nakon što bi bili dovršeni, uredno složila. Zatim ih je dva puta, što urednije prepisivala. Svaki svoj opus dala bi nekom od bliskih prijatelja na čuvanje, vodeći evidenciju ispisivanjem na originalnom primjerku ime, prezime i adresu osobe kod koje se nalazi. Svoje je radove spremala u veliku željeznu škrinju, tako da bi pakete po deset opusa poslagala i učvrstila debelom špagicom, a zatim bi škrinju zaključala. Cijeli život je živjela u uvjerenju da je u slučaju požara njena velika željezna škrinja, koju je odozgo pokrila i kožom, sigurna od uništenja vatrom.
Grad Zagreb 2008. godine u spomen na skladateljicu, klavirsku pedagoginju i pijanisticu Ivanu Lang, po njoj imenovao ulicu u naselju Sopnica – Novi Jelkovec u blizini Sesveta.
