[10.12.] Preminuo glazbenik Karlo Metikoš, umjetničkog imena Matt Collins
Danas se prisjećamo omiljenoga rock buntovnika i lomitelja ženskih srdaca, Karla Metikoša, koji je ostvario zavidnu karijeru i na Zapadu kao Matt Collins, a preminuo je na današnji dan 1991.
Karlo Metikoš / wikipedia
Karlo Metikoš – ili Matt Collins, kako mu je bilo umjetničko ime na zapadnom tržištu – rođen je u Zagrebu, 8. veljače 1940. u glazbenoj obitelji; otac je završio glazbenu akademiju. Sa sedam je godina, usporedo s pučkom školom, upisao i prvi razred niže glazbene škole. No 1956. kada se susreo s prvim pločama Elvisa Presleya, Billa Haleya i Little Richarda, do tada odličan u redovnoj školi, glazbenu je napustio nakon prvog razreda srednje, te postao problematičan učenik i zarobljenik novoga zvuka, posebno onog Fats Domina i Jerry Lee Lewisa.
Od fascinacije zvukom sa zapada do akcije nije prošlo puno. Već 1957. Metikoš je zajedno sa Zdenkom Vučković, Ivicom Šerfezijem, Zvonkom Špišićem, Tonijem Kljakovićem, Jasnom Benedek i drugima na nagovor prijatelja hrabro zakoračio u zagrebački hram zabave, u Varieteé, prijavom za Prvi pljesak, popularni ciklus provjere pjevačkoga umijeća, kako bi započeo “karijeru zabavnog pjevača”.
Otkrio ga Viki Glowatzky
Viki Glowatzky, meštar ceremonije u Varietéu, pridržavao je mikrofon dok je Karlo pjevao – naime, prikladnih mikrofonskih stalaka za pijaniste-pjevače nije bilo! – a bio je i taj koji je došao na genijalnu ideju da Metikoša, koji je izvodio “nekakve amerikanske pjesme”, po uzoru na američke minstrele (bijele glazbenike koji su trebali glumiti crnce), namaže crnom pastom za cipele. Kasnije je redovito počeo pjevati na plesnjacima. Pustili su ga da pjeva i svira na klaviru, ali publika nije bila baš oduševljena, kasnije je iskreno priznao, te se često osjećao kao “bijela vrana u zabavnjačkom jatu”. Stoga se pridružio vokalnom doo wop kvartetu “Regal”, nastalom djelomično po uzoru na kvartet “4M”.
No Metikošev nepopravljivi optimizam i individualizam okrenuli su ga ponovno ulozi solista pa je u ljeto 1960. prihvatio ponudu novootvorenog Kluba Mediteranè u Picalu kod Poreča gdje je svojim rock’n’rollom oduševljavao goste. Ponukan prijemom publike, a hazarder u duši, odlučio je sreću potražiti u Parizu. Priča kaže da se baš tamo zatekao 1961. s jednim dolarom u džepu i s dvije, tri riječi francuskoga. Poslije bezuspješnog obijanja pragova, sreća mu se osmjehnula kada je susreo menadžera američkih vojnih klubova u Francuskoj, slovenskog glazbenika amerikanizirana imena Jeff Moran, kojeg je poznavao otprije. Dobio je angažman uz uvjet da repertoar popuni aktualnim hitovima.
Rođenje Matta Collinsa
Matt Collins / youtube.com
Bio je sudionik brojnih audicija i natjecanja, sve češće nastupao izvan američkih klubova, dobio menadžera, savladao jezik i postao – Matt Collins! U proljeće 1962. “Les Chaussettes Noires”, najpopularnija francuska rock grupa organizira audiciju za pjevača koji će nakratko mijenjati njihova frontmena Eddyja Mitchella. Između njih pet stotina pobjeđuje Matt Collins, što je bio ključni trenutak njegove pariške avanture. San o ekskluzivnom ugovoru za snimanje ploča koji je sa sobom donosio i veliki novčani predujam postao je stvarnost.
Otvorila su mu se vrata najvećih klubova, a Matt je postao stalna zvijezda u najboljem i najpoznatijem pariškom rock klubu Golf Druot, gdje je nastupao s obećavajućim sastavom prikladnog naziva “Les New Stars” i konačno, dobio je pravu pjesmu. Naime, nakon uspjele audicije kada je zabilježio i prve svoje snimke uopće s “Nobody But You” i “She’s Not You” započela je diskografska karijera tog darovitoga i ambicioznog mladića. Uz “En écoutant la pluie” (Ritam kiše), našla su se još tri poznata anglo-američka naslova: “King for Tonight”, “What Kind of Love Is This” i “It’s Up To You” prepjevan na francuski kao “Il faut choisir”.
Trijumf s Ritmom kiše
Trijumfalan povratak u Zagreb s “Ritmom kiše”, dvije jugoslavenske turneje sa stotinjak koncerata 1964. i 1965. (kada su ga na smjenu pratile čak tri vrhunske domaće rock grupe Crveni koralji, Bijele strijele i Delfini), gostovanja u SSSR-u (gdje su mu zbog svjetlucavih odijela od lamea najdenuli nadimak “Železnij čelovek”) i konačno višegodišnje putešestvije po svjetskom lancu Hiltona s probranom ekipom zagrebačkih glazbenika, jedva su ostavile mjesto za dva zapažena diskografsko-estradna ostvarenja.
U drugoj polovici 60-ih počeo je suradnju s Ivicom Krajačem, a posljednji ozbiljniji izlet u solo vode napravio 1966. na domaćim Festivalima, nakon čega je u vlastitim pjesmama “Znat ćeš” i “Tamara” na stihove Arsena Dedića i u njegovoj alternaciji dobro procijenio da je skladateljstvo njegov konačni izbor. Od početka 70-ih karijeru nastavlja isključivo skladajući za svoju najveću motivaciju, životnu suputnicu Josipu Lisac. Do tada se njegov nemirni duh već ispuhao u pustolovinama koje su mu pribavile reputaciju ekstravagantnog rokera i lomitelja ženskih srdaca.
Posljednja skladba koju je otpjevao bila je Presleyeva blagdanska “Blue Christmas” snimljena na nagovor Dražena Vrdoljaka 1985. u studiju još jednog pionira hrvatskog rocka, Janka Mlinarića Truloga.
Preminuo je prerano, u 51-oj godini, 10. prosinca 1991.
