Zorica Kondža krije se iza pseudonima koji rijetki znaju: ‘Kada ste na pozornici, u jednu ruku morate biti psiholog’
Grad pod Marjanom u svojoj je bogatoj povijesti dao nekolicinu iznimno nadarenih pjevačkih i glazbenih veličina koji su pomaknuli granice te grane umjetnosti. Jedna od njih je i pjevačica Zorica Kondža koja i dalje ostavlja neizbrisiv trag u zabavnoj, pop i rock glazbi. U velikom intervjuu nam je rekla kako je ljubav prema glazbi otkrila još kao djevojčica, kako nekada nije bilo jednostavno doći do nove glazbe, a saznali smo i kako su izgledali njeni prvi nastupi dok je bila srednjoškolka. Osvrnula se i na hiperprodukciju, oslanjanje na tehnologiju, iznimno talentirane mlade pjevačke snage pa i na dio karijere kada je rodila trećeg sina pa su joj prognozirali kraj. Srećom, nisu bili u pravu jer i dan danas stvara glazbu sa suprugom i nastupa sa sinovima. Možda se glazbeni talent u toj obitelji prenese i na unučicu Natali koju je dobila prošle godine. Za kraj je, između ostalog, umirovljenicima, koji dosad nisu imali vremena, poručila kako se mogu vrlo jednostavno početi baviti glazbom.
Zorica Kondža | Foto: Zorica Kondža
Glazbenica Zorica Kondža već duže od četiri desetljeća uspješno vlada zabavnom, pop i rock glazbom. Možda se njena tajna krije u tome što se nikada nije fokusirala isključivo na jedan glazbeni žanr, već je vješto manevrirala među njima i izvlačila najbolje iz njih što se može izvući.
Unatoč njenom talentu, neprestani rad i razvoj u glazbenom smislu je doveo na mjesto pjevačice u tri rock benda, dok je istovremeno surađivala sa zabavnjacima i pop glazbenicima. Nije to bilo ‘tako lako’, kao što je naslov jedne njene pjesme, no upravo zato danas i dalje nastupa s užitkom, a njene zavidne vokalne sposobnosti bude poštovanje i kod etabliranih pjevačica i pjevača koji od nje mogu samo učiti.
Sve je krenulo pjevanjem na zidiću
Glazba i pjevanje prate je u stopu od malih nogu. Ovom prilikom se prisjetila da je kao mlađa znala pjevušiti na ulici dok se igrala s ostalom djecom. Vrlo brzo se pročulo za njen vokal pa se oduvijek znalo, posebice među onima koji su svirali gitaru, da je bila ‘mala Zora’ koja bi uvijek zapjevala na njihovo sviranje.
U to vrijeme je živjela u Kaštel Sućurcu, u kojem je kao tinejdžerka provodila ljeta na zidiću, što joj je bio svojevrsni izlazak. Tada bi ona i prijatelji znali i zapjevati na zidiću, prisjetila se Kondža i dodala da bi se tim povodom mnogi ljudi znali okupiti kako bi ih slušali. To je bio trenutak kada je shvatila da se ljudima sviđa njeno pjevanje. Vjerojatno joj ni na kraj pameti nije bilo da osvaja publiku, neovisno o tome pjeva li na zidiću ili u dvoranama poput Lisinskog. Na samim počecima je, priznaje, bila malo sramežljiva i povučenija.
Voljela je zapjevati u svom društvu, ali kada bi došli ljudi koji nisu bili dio njega, rekla je kako bi joj znalo biti pomalo neugodno. Srećom, s vremenom se malo opustila, a upravo je u to vrijeme upoznala Gorana Taraša, koji je također bio dio tog društva. On je jedini tada imao bend pa ju je pitao bi li htjela zamijeniti njihovog pjevača iz Dubrovnika kada otiđe služiti vojni rok.
Prvi bend u kojem je pjevala zvao se Novi dan
Ovo se i ostvarilo nekoliko mjeseci kasnije, kada je pjevač otišao na odsluženje vojnog roka što je bila odlična prilika za Zoricu Kondžu koja je svoje prve glazbene korake napravila kao pjevačica benda Novi dan.
– Kad si toliko mlad zapravo si toliko i nesvjestan što znaš, a što ne znaš, ali i nemaš samopouzdanja. Jednostavno sve ono dobro mi je ulazilo u uho od glazbe, sve što se meni sviđa. Dosta sam se izdvajala od svog društva. Sva komercijalna glazba mi je bila prelagana glazba, a ja sam uvijek tražila nešto složenije. Čak me onda zanimao jazz, ali u moje vrijeme nismo imali prilike ni kupovati ploče sa Zapada niti slušati takvu vrstu glazbe. Svi pripadnici moje generacije bi zamolili prijatelje pomorce da im donesu neke ploče iz SAD-a ili negdje sa Zapada, prisjetila se splitska pjevačica Zorica Kondža.
Karijera u Stijenama
Treba imati na umu da je riječ o vremenima kada nisu svi imali gramofon. Oni koji nisu imali na raspolaganju gramofon, koristili su radio pomoću kojeg su hvatali radijske postaje kao što je Radio Luksemburg, nakon čega bi snimali te pjesme na kazetofon. Snimale su se i pjesme napisane na engleskom, a kako kaže pjevačica, bilo je tu i fonetskih pisanja. U to vrijeme nisu svi znali pisati na engleskom, a razlog se krio u tome što su pojedini pripadnici tih generacija morali učiti ruski.
Nakon benda Novi dan, Kondža je postala pjevačica benda Pirati. Nakon toga je upoznala Marina Mišu Limića iz Stijena, benda koji je postojao prije nje same petnaestak godina. Bend Stijene je kroz svoje djelovanje promijenio nekolicinu pjevača, ali u toj godini se dogodilo da su u bend došli svi mladi ljudi.
– Bila je to sasvim druga postava u Stijenama. Počeli smo raditi svoje pjesme i prva je pjesma bila, ‘Sve je neobično ako te volim’ s kojom smo u Zagrebu 1980. godine osvojili nagradu stručnog žirija. Poslije toga je uslijedio Splitski festival i pjesma ‘Ja sam more, ti si rijeka’. Godine 1982. smo imali pjesmu ‘Ima jedan svijet’ s kojom smo pomeli sve. Uvijek su nas pitali što vi rockeri tražite na Splitskom festivalu, sjetila se splitska pjevačica.
‘Maturirala sam na hvarskoj tvrđavi’
Bio je to jedini način da dobiju pažnju javnosti jer je Splitski festival poput talijanskog Sanrema. Grad je živio za Splitski festival do te mjere da su djevojke išle po haljine u Trst za tu priliku, a takav događaj je privlačio i turiste.
– To je svakako bilo nešto važno za nas glazbenike jer je onda to bio jedini način zapravo da vas cijela ondašnja Jugoslavija vidi da stvarate glazbu, radite intervjue i imate televizijske emisije. Ljudi su za nas čuli i snimili smo jednu ploču pa drugu, dobivali smo ljetne angažmane po dva ili tri mjeseca. Prvi ozbiljniji angažman je bio na hvarskoj tvrđavi kada smo svirali tri mjeseca. Mogu reći da sam maturirala s tvrđave jer sam ondje nosila skripte i učila. U ono vrijeme sam imala 1.000 maraka, smještaj i hranu, tvrdi jedna od najpoznatijih Splićanki.
‘Vodili smo rock and roll život’
U svakom slučaju, Kondža tvrdi kako su takva iskustva fenomenalna za mladu osobu. Nešto najljepše što se može dogoditi mladoj osobi, kako je istaknula splitska pjevačica, je to da svira, pjeva i putuje.
– Imali smo svoj kombi marke Ford pa smo se šalili kao da smo likovi iz stripa Alan Ford. Svi smo imali nadimke likova iz tog stripa pa smo tako imali Grunfa, Jeremiju i Broja Jedan, a ja sam povremeno bila Brenda. Spavali smo u vrećama za spavanje i bio je to jedan rock and roll život, tvrdi Zorica Kondža.
Dane njene mladosti obilježile su neprestane turneje na kojima se putovalo i po nekoliko mjeseci. Nitko od članova benda ne bi mjesecima bio kući, a s roditeljima su se čuli tako da bi s govornica zvali susjede roditelja koji imaju telefone u domu. Tada bi ti susjedi otišli po roditelje i pozvali ih u svoj stan da se čuju sa svojom djecom koja su živjela glazbu koju su svirali. Slobodno se može reći kako je riječ o danas nezamislivim stvarima, pogotovo mlađim generacijama, ali, kako tvrdi, to su bile neke draži. Takav je bio njihov život, prema Kondžinim riječima, a i veselili su se malim stvarima te ništa nisu dobivali odjedanput.
Pjevački počeci nekada i danas
Trenutna situacija s mladim pjevačima, koja je, prema njezinim riječima započela prije nekoliko godina, u potpunosti je drugačija od one koju je ona prolazila na počecima karijere. Danas, kako tvrdi, mladi pjevači odmah dolaze u orkestar i snimaju spotove, a tek na kraju tog puta imaju žive svirke.
– Nažalost, neki do njih nemaju ni to. Postoje i takozvani radijski pjevači čije se pjesme vječno vrte na radiju, ali nikad nisu napravili koncert. Moji počeci su bili totalno drugačiji. I ja sam nosila instrumente, spajala kabele, mikrofone, pomagala bubnjaru spajati bubnjeve, znala sam što je mikseta, znala sam što je Leslie. Znala sam i namještati razglas, a monitore nismo ni imali u to vrijeme. Ni danas ne koristim monitor jer ne mogu doživjeti atmosferu benda. Kad imam in ear, to mi je kao da sam polugluha, istaknula je.
Inače, monitori služe tome da pjevač čuje sebe i da, prilikom izvedbe, ne falšira. Isto tako, uvelike pomaže u doziranju jačine glasa kako pjevači ne bi trošili glasnice. Nekada davno bez monitora su znali promuknuti, objasnila je Kondža i dodala kako pomoću monitora možete čuti sebe samog kao u studiju, možete čuti prateće vokale, sve instrumente.
– Kada ga skineš čuješ zapravo pravu atmosferu i publike i svaki instrument. Dobro, ja sam tu malo staromodna, ali povremeno posluži. Tada in ear nije ni bio potreban jer nije postojao pjevač koji je falširao. Tada su postojali pravi pjevači. Ili si znao pjevati ili nisi. Tada nisi ulazio u studio bez prethodnih koncerata, prisjetila se pjevačica s karijerom dužom od četiri desetljeća.
Uvjeti u kojima je radila su bili sve samo ne idealni
Na samim počecima, Kondža tvrdi kako je s bendovima svirala u svakakvim prostorima. Unatoč tome što su to bila takva vremena, danas je pjevačima jednostavnije što se tih stvari tiče, ali je dodala kako je bilo neminovan početak hiperprodukcije.
– Uvijek kažem da se to nekako profilira i ovi najbolji ipak ostanu. Ovi što brzo nastanu, brzo i nestanu i to nakon dvije ili tri pjesme. Znam razgovarati s takvim mladim ljudima i oni se ne snalaze najbolje jer im se ponekad sve to prebrzo počne događati. To sve ostavi svoj utjecaj na psihu mladih ljudi, a mi smo po tom pitanju bili puno jači jer nama popularnost nije dolazila preko noći, osvrnula se pjevačica na trenutnu situaciju u glazbenim vodama.
U ono vrijeme, vrijeme njezine ranije faze karijere, nije se bilo koga priznavalo te se nije moglo tek tako imati pjesmu koja se pušta u radijskom eteru ili u nekim emisijama, kada se svugdje sviralo uživo. Prisjetila se i playbacka koji je tek kasnije došao u ruke domaćim glazbenicima, ali i tada su se pjevačke veličine i izvrsni instrumentalisti šalili na račun onih koji su ga koristili. Živa svirka je potrebna jer, pita se, što će onda glazbenici raditi?
Zorica Kondža o Eurosongu
Legendarna sopranistica vidi prepreku dodatnom razvoju mladih glazbenika u nedostatku živih svirki. Ljudi završe akademiju, jedan je na gitari, drugi na bubnjevima, treći na klaviru i tako dalje, a potom se postavlja pitanje što oni postanu, nakon završene Muzičke akademije.
– Najčešće postanu samo studijski muzičari, a nemaju priliku pokazati se kao instrumentalisti. Imamo vrhunskih instrumentalista, ali ih ne možeš doživjeti jer nemaju gdje svirati. Uvijek sam za živu svirku. Sada se mogu odmah nadovezati na Eurosong. Po meni je Eurosong bio pravi Eurosong u doba kada je to bio glazbeni događaj, kada je bio veliki orkestar na bini, kada je ondje bio i dirigent, kada nije bilo loopova, samplera i tako dalje. Kad si mogao, ono što si zamislio u pjesmi, odsvirati samo uživo, pojasnila je. Što je još rekla o Eurosongu možete pročitati ovdje.
Osvrnula se i na današnje nezaobilazno oslanjanje na upotrebu loopova i samplera. Pojednostavljeno rečeno, loop je segment zvučnog zapisa koji se neprestano ponavlja. Za razliku od loopa, sampler je elektronički glazbeni instrument koji snima, a ujedno i reproducira dijelove zvučnih zapisa kao što su melodija, ritam, govor ili zvučni efekt pa čak i duži dijelovi određene pjesme.
– Danas se koristimo i loopovima i samplerima i tako dalje, što se može raditi, ali sam apsolutno za živu svirku i to je, po meni, isto što i Sanremo isto radi. Dok je Eurosong bio takav, onda je to bilo fenomenalno. Eurosong i dan danas postoji, ali živimo u drugačijem vremenu pa se moramo prilagoditi. Naravno da neću sad reći da ništa ne valja, da je sve u moje vrijeme bilo dobro jer i danas ima puno dobrih stvari, dodala je.
Tehnologija nikada neće pojesti emocije
Unatoč pomoći tehnologije, talent mlade pjevačice ili pjevača će, uz ogromnu količinu rada, uvijek igrati presudnu ulogu, kada je riječ o stvaranju glazbe čiji je primarni cilj prenijeti emociju na publiku.
– Talenti postoje i dan danas, hvala Bogu, kao što su postojali prije 20 ili 30 godina i jednostavno se prilagođavamo. Mislim da su mladi ljudi dan danas, talentirani, treba podvući to talentirani ljudi, jer ima ih puno netalentiranih. Mislim da puno mladih koji imaju ritma i sluha misle da mogu graditi glazbenu karijeru. Neki su je uspjeli čak i izgraditi samo s time, ali mislim da publika to čuje i divi se dobrome glasu, dobroj interpretaciji, dobrom tekstopiscu i uopće dobroj produkciji te aranžmanu i ostalome. Dok toga bude, bit će dobre glazbe. Dakle, ne želim kazati da ništa ne valja jer, dapače, ima puno talentiranih i vrijednih ljudi. Prebrzo im se događaju stvari jer je, nažalost, način života prebrz i to je tako, misli pjevačica.
Prosječno talentirani ljudi će se pomagati s tehnologijom, smatra Kondža koja je pojasnila kako će oni preplaviti sa svojim pjesmama, a uz to bit će i najskuplji kao što je situacija danas s DJ-evima. Pjevačica koja iza sebe ima karijeru dužu od 40 godina misli da će uvijek talentirani živi čovjek koji svira, pjeva i pokazuje emociju natjerati publiku na razmišljanje.
Upravo to publika prepoznaje i shvaća da je to nešto drugačije. Zorica Kondža je mišljenja da tehnologija nikada neće moći pojesti emocije.
Sklad između privatnog i poslovnog života
Dok je istovremeno vodila vrlo uspješnu karijeru, na drugoj strani balansirala je i privatno, odnosno obiteljski život u kojem je sa suprugom Joškom Banovom dobila troje sinova, što nije bilo nimalo jednostavno. Bio je to težak period, koji se na kraju isplatio, a poveznicu vidi i s mladim ljudima koji su također odabrali takav put.
Inače, njezin suprug Joško Banov je klavirist, aranžer, kompozitor i dirigent koji je radio na velikom broju pjesama svoje supruge. Ne samo da su u to dobila bili podstanari, već su imali jednog sina i drugog na putu, dok su svjedočili Domovinskom ratu.
– Tražili smo kune po džepovima za kupiti kruh i mlijeko. Pjevali smo za udovice, više-manje humanitarno, kao i sve moje kolege, što glumci, što pjevači. Uglavnom se radilo humanitarno, a bili smo podstanari. Pored svega toga, uhvatio nas je i Domovinski rat. Poslije toga sam drugog sina rodila 1992. godine, usred rata. Bilo je jako teško. Tu i tamo se pjevalo, a moj je suprug više radio kao glazbenik, dirigent i autor. Ja sam manje radila jer sam se bavila djecom, poručila je Kondža za taj period svog života.
Prognozirali su joj kraj karijere
Kada je rodila treće dijete, velika većina joj je govorila kako je njena karijera gotova. Suočena s tom mišlju, prisjetila se rock and rolla koji je iskusila do svoje 24. godine, koji joj je ujedno predstavljao najljepši dio mladosti, pomislila je:
– Ako je to kraj moje karijere, onda dobro jer mi je obitelj sada najvažnija i moram se posvetiti njima. Vrlo svjesno sam to napravila i nitko me na to nije tjerao. To je bila moja želja i volja. Dapače, ja sam iz obitelji gdje nas je bilo četvero, baš kao i što je slučaj kod mog supruga. Računala sam da ćemo imati četvero djece. Voljela sam uvijek taj šušur, djecu i veliku obitelj. Danas ne žalim za tim i to su danas sve odrasli ljudi koji sviraju sa mnom. Sad smo prijatelji. Oni su mi najvažniji ljudi u životu i to mi je nešto najljepše u životu. Oni danas sudjeluju u mojoj glazbi i još mi pomažu jer su mi i najveći kritičari. Svi smo skupa u glazbi i ne može bolje od toga, izjavila je sugovornica s osmijehom na licu.
Danas nastupa zajedno sa svojim sinovima
S obzirom na to da danas stvara glazbu zajedno sa suprugom i troje sinova, a s nekima od njih i nastupa, opisala je kakvi je osjećaji preplavljuju kada kroči na pozornicu na kojoj će održati samostalni koncert ili, s druge strane, kada nastupa na festivalu. Priznala je kako već šest godina ne sudjeluje na festivalima jer je, između ostalog, htjela prepustiti to iskustvo mlađim kolegama. Baš kao što je i sama navela, većini mladih pjevačkih snaga i instrumentalista, je potrebno nastupanje uživo.
Potiho se maknula iz tog svijeta i nije se opraštala na velika zvona, što ne čudi jer je na gotovo svim festivalima osvojila sve nagrade, i to na prostoru bivše države, a kasnije i u Hrvatskoj. To je bila i više nego dovoljna potvrda da ono što radi je iznimno cijenjeno. Kada je riječ o festivalima, istaknula je jedan na kojem rado nastupa.
– Pojavile su se Melodije Jadrana tako da sam ondje lani nastupala s Jacquesom Houdekom. To je festival na kojem nema nagrada i to mi odgovara. Ovi festivali s nagradama, to ipak treba ostaviti mlađim kolegama. Mislim da se ne trebam do kraja života natjecati i stalno dokazivati je li to što radim dobro ili ne. Misli da me ljudi već poznaju i ono što sam do sada radila, taj neki opus ostaje. To se i dalje vrti i vidim po koncertima da ljudi vole slušati dio glazbe koju smo nekad stvarali i pjevali. Vole zapjevati i fali im to, misli Kondža.
Ni koncerti nisu više kao što su bili
Isto tako, u nastavku je poručila kako se situacija i na koncertima promijenila posljednjih godina. Ljudi na koncertima više ne sjede na stolicama i slušaju, tvrdi splitska pjevačica, nego se jednostavno dignu i pjevaju s njom u glas. Upravo joj se to sviđa jer je danas publika puno slobodnija na koncertima. Prije je to bilo uštogljeno, prema njenim riječima, tako da joj ‘slobodnija’ publika pomaže da se bolje osjeća na koncertima. Izgleda kako je to dodatno motivira jer njen glazbeni rad definitivno ne stagnira.
– Očito što sam starija, to više i radim, ali to je valjda jer imam više vremena. Djeca mi više nisu mala i kažem, oni mi pomažu. Moj najstariji sin svira bubnjeve u bendu, srednji svira klavir, ali je rekao da neće stalno svirati. Najmlađi sin svira na udaraljkama. Cijela obitelj je u glazbi, imam dobar krug prijatelja glazbenika s kojima surađujem. Što se tiče tog posla, jako sam zadovoljna. Nisam od onih ljudi koji neprestano kopaju, već želim mir i da se to sve odvija nekako prirodno. Nisam htjela da me bude previše, ali pjevat ću koliko god mogu i dok me zdravlje služi. Kada dođe vrijeme za to, onda ću, kako se kaže, objesiti kopačke i reći doviđenja. Glazba će uvijek biti uz mene tako da se zapravo nikada neću oprostiti od glazbe, tvrdi pjevačica koja svim svojim bićem živi za glazbu.
Proces stvaranja glazbe sa suprugom i sinovima
Uz majku i oca koji su glazbeno nadareni, bilo je samo pitanje vremena kada će i njihovi sinovi otkriti svoj glazbeni talent. Upravo ta činjenica se odrazila na drugačiji stvaralački proces nego što je to kod većine njenih kolega na domaćoj glazbenoj sceni.
– Može se dogoditi da dođe Joško odnekud i kaže mi: ‘Znaš, baš imam neku ideju koju sam u autu pjevušio’. Onda sjedne za klavir i zapiše to što je čuo. To što zapiše ga ponekad ponese, a nekad uopće nema inspiraciju danima jer jednostavno nešto klikne, opisala je proces stvaranja glazbe sa suprugom.
Isto tako, i njoj samoj naviru neke ideje pa suprugu zna reći: ‘Daj, ajmo probat ovo’ pa mu otpjeva melodiju koja je došla u naletu inspiracije. Bitno je imati ideju, pojasnila je i dodala:
– Ako zagrize, onda te jednostavno vuče da ideš dalje pa se cijela ta stvar sama razvija prirodnim putem. Zatim se gradi aranžman. Joško me zna onda pitati: ‘Čuješ li to ovdje neke gudače’ pa mu ja znam reći da čujem solo gitaru na tom mjestu, objasnila je Zorica Kondža koja ni na tome ne staje.
Sinovi su joj najbolji kritičari njenog glazbenog rada
Kada napravi demo snimku, pita svoje sinove za mišljenje jer su iznimno talentirani i naslušali su se različitih glazbenih žanrova. Njihovo mišljenje apsolutno poštuje jer su iskreni i ne podilaze joj. Budući da zna koliko potencijal imaju, ni ona njima ne podilazi.
– Sinovi će mi odmah reći: ‘Ne sviđa mi se kako ovdje zvučiš’ ili ‘Ovdje si previsoka’. Oni odmah idu u glavu, što bi se reklo. Uglavnom to je tako, na dane se nekad ništa ne dogodi. Tu su i snimke nekih drugih autora koje sluša, a u posljednje vrijeme ih dobiva iz svih dijelova Hrvatske. Negdje bude dobar tekst, a loša glazba i slično, misli splitska pjevačica koja je dvije trećine svog života provela u studijima, ali i na pozornicama.
U pripremi su neka glazbena iznenađenja
U razgovoru je otkrila kako je nedavno snimala, jednu bržu pjesmu kod Predraga Pegija Martinjaka, za koju kaže da ima jedan dobar keč. Pjesma je finalizirana, a spot je u fazi montiranja. Nakon toga će pjevati jednu šansonu na Melodijama Jadrana.
– Nisam imala do sada takvu vrstu šansone. Otpjevat ću šansonu Tomislava Mrduljaša i za nju će ići spot. Na jesen kreće jedan singl jer imam dosta materijala. Tako da mislim da ću biti dosta zaposlena, a da ne govorim da već imam i pun kolovoz i cijelo ljeto koncerte. Svakodnevno ljudi zovu za neki nastup, tako da ću valjda izdržati, poručila je kroz smijeh i dodala kako za to treba imati i kondicije.
Pored takvog tempa rada, samo joj jedna stvar povremeno stvara poteškoće, ali na nju ne može direktno utjecati. Ovog puta nije riječ o koncertima, već o putovanjima po ljetnim vrućinama, pogotovo kada temperature sežu i do 30 i 40 Celzijevih stupnjeva.
U počecima je bila i prateći vokal, a potpisivala se kao Dunja Summo
Uz tri benda u kojima je sudjelovala i samostalnu karijeru, u jednoj fazi svog pjevanja, surađivala je s brojnim glazbenicima poput Olivera Dragojevića, Miše Kovača, Dalibora Bruna, Darka Domijana, Arsena Dedića, Gabi Novak, Nede Ukraden, a ponajviše s Novim fosilima.
– To sam sve ja snimala i to su bile jako tiražne ploče. U ono vrijeme se prodavalo po 400.000 primjeraka, a danas više to ne postoji. Tada smo sve radili, a ja sam snimala pod pseudonimom Dunja Summo. To ime je došlo iz pjesme Darka Domijana ‘Kad dunje požute’ koju smo radili u Tivoliju u Ljubljani. ‘Gdje ćeš me potpisati kao Zorica Kondža’, pitala sam Rajka Dujmića jer sam u to vrijeme izašla iz benda Stijene i bila sam u rockerskim krugovima, sjetila se pjevačica.
Priznala je kako joj je ta faza dobro došla dok je istovremeno gradila samostalnu karijeru. Tada je Darku Domijanu sinula ideja da je potpišu kao Dunju.
– Ondje je bio i pokojni Jasmin Stavros kao studijski bubnjar. Bio je izvrstan bubnjar i sve je to snimao. Ne sjećam se ni ja točno situacije, ali mislim da sam ga gurnula, on je na trenutak izgubio balans i tu je došla neka zafrkancija gdje su mi rekli da sam poput sumo borca. Rajko je uvijek smišljao takva imena pa su me odlučili nazvati sumo, prisjetila se, kako kaže, lijepih vremena.
Ljubav prema sportu i glazbi gaji od malih nogu
Pjevanje od malih nogu i život s obitelji glazbenika odredili su joj životni put. Kao supruga, majka, odnedavno i baka te pjevačica nema puno slobodnog vremena, stoga joj je ono vrlo dragocjeno. Provodi ga uz dobru seriju ili sport, a naglasila je kako voli pogledati dodjelu filmske nagrade Oscar. Ljubav prema sportu, baš kao i onu prema glazbi, gaji još od dana kada je bila djevojčica.
– Bila sam sportašica u mladosti. Od šeste do 12. godine sam trenirala gimnastiku, a poslije sam igrala rukomet u Kaštelima. Poslije sam počela pjevati, ali sport mi je bio u krvi. Trebala sam ići igrati u prvoj ligi u Trogir. Kako smo se odselili u Split, otac mi nije dao da putujem u Trogir jer je to bilo predaleko pa sam se počela baviti glazbom. Ubrzo nakon svega toga je počelo moje sudjelovanje u bendu Stijene, kazala je Kondža.
Dio svog slobodnog vremena provodi kuhajući, a za sebe kaže da je gurmanka.
– Živim s četiri muškarca u kući tako da oni vole kada im kuham. Moji muški imaju popriličan apetit i kod mene idu tri slijeda, ali ne različitih jela. Svi smo gurmani i volimo dobro pojesti. Isto tako, moji prijatelji često dođu do mene. Znaju mi reći da bi bilo najbolje, kada završim s pjevanjem, da otvorim restoran ‘Kod Zorice Kondže’, izjavila je kroz smijeh i poručila kako ima prijatelje s kojima se počela družiti prije više od 30 godina i oni su joj poput druge obitelji. Pored svega, ponosna je jer vodi ispunjen i vrijedan život.
‘Sve što napravimo s 20 godina nam je oprošteno’
Baš iz tog razloga, otkrila nam je što bi poručila mladima, kako bi i oni mogli voditi tako ispunjen život.
– Mogu reći da je sve što napravimo s 20 godina oprošteno jer svi radimo gluposti u toj dobi. Roditelji su ti govorili jedno, a ti si uvijek išao kontra. Uvijek si govorio ili mislio: ‘Ne znaš ti to, ne kužiš ti to, tebe je vrijeme pregazilo’ i tako dalje. Uvijek smo radili kontra roditelja, kao i sve gluposti što radiš s 20 godina. Sve ti je oprošteno jer to je mladost, ludost, kako se kaže i ti jednostavno moraš to raditi, dodala je.
Netko uspije savršeno prijeći tu prepreku i ide dalje, a netko, kako je rekla, nažalost, propadne u rupu između tih prepreka i nikad se ne oporavi. Točnog ili ispravnog savjeta nema, već samo smjernica jer smo svi mi individue za sebe. Jednostavno bi mladi, prema Kondži, trebali biti oprezni u mladosti i ne bi trebali živjeti prebrzo. Pojedina pitanja koja smo si postavili u mladosti bit će uglavnom odgovorena godinama kasnije. S druge strane, na neka pitanja nikad nećemo odgovoriti do kraja i uvijek će ostati mistika.
Najljepši su joj nastupi u manjim klubovima
Pjevačica nam je pomogla razriješiti još jednu mistiku, a odnosi se na pitanje koliko raspoloženje publike ovisi o atmosferi na koncertu i ovisi li ona o publici ili publika o njoj. Tom je prilikom utvrdila kako ona ovisi o publici jer, ako joj publika prenese tu jednu energiju, onda ona tu energiju prima na pozornici i vraća im je u drugom obliku.
– To je jedan krug koji se vrti, dva ili dva i pol sata. Moram napomenuti kako je iznimno važan i prostor u kojem nastupaš. Nekad prostor bude ‘hladan’, nekad budemo daleko i stvori se svojevrsna barijera. Po meni su najljepši bili nastupi u manjim klubovima. Recimo, svi mi možemo nastupiti u Areni kada imamo neke hitove, ali onda moramo na drugačiji način prenositi taj koncert. Lisinski je idealan za jedan pristojan fini koncert koji ima atmosferu i ima tu povratnu energiju. Ondje se lijepo osjećam i sve možeš čuti, misli Zorica Kondža.
Arene su jedna nova stvar na svjetskoj razini, tvrdi, i većina koncerata se radi u Arenama, što je opisala kao jedan sasvim drugačiji osjećaj.
– Nemaš tu prisnost kao u malim prostorima, ali Bože moj, prilagodimo se tome, onda bude i produkcija drugačija. U tom slučaju se koristi i malo drugačija tehnologija i to sve vuče jedno za drugim. Ako hoćete jednu ljubavnu, romantičnu atmosferu, onda su najbolji izbor manji klubovi. Bila sam u New Yorku na mjestu gdje su svirale najveće zvijezde, a riječ je o malom klubu gdje su nastupala imena kao što su Stevie Wonder, Ray Charles, Mahalia Jackson, Billie Holiday i Dizzy Gillespie. Jedino u takvim prostorima možeš dobiti takvu atmosferu. Moraš jednostavno osjetiti tu atmosferu, taj prostor i tako kanalizirati energiju koji taj prostor zahtijeva, tvrdi Kondža.
Glazbenici se, prema njoj moraju prilagoditi prostoru jer se onda i repertoar mijenja. U takvim prostorima se može osjetiti publiku i uvidjeti preferiraju li rock, pop, možda nešto zabavno.
– Kada ste na pozornici, u jednu ruku morate biti psiholog. Svi glazbenici sastave popis pjesama koje će svirati, ali onda na licu mjesta preskačem određene pjesme, a publika je ta koja diktira što će se dogoditi s koncertom, temeljito je objasnila dugogodišnja pjevačica.
Pogled na današnju popularnu glazbu
Što se tiče današnje popularne glazbe, Zorica Kondža je naglasila kako joj se ona ne sviđa, ali i ne mari za nju jer smatra da će se ljudi zasititi i da će ponovno zavladati prava glazba. Glazbenici koji odu u tom smjeru, misli Kondža, jednog dana će završiti isto. Uvijek će postojati zabavna glazba, pop i rock glazba, ali sve to skupa je i tješi.
– Nadam se da će i ova najezda malo pomalo nestati i da će dosaditi nekim novim generacijama. Mislim da će se opet tražiti glazbena kvaliteta, talentirani pjevači, dobri tekstovi, dobra svirka. Ne gubim nadu jer ima dosta mladih talentiranih pjevača. Voice i njemu slična natjecanja su iznjedrila neke dobre pjevače koji imaju sreću raditi s profesionalcima i od samog starta vide što je prava glazba i prava svirka. Mislim da će se tu ti ljudi snaći jer su talentirani. Idu u pravom smjeru i vide kako se radi taj posao. U studiju možeš sve. Krajnja točka ti je živa svirka ispred publike i zato svima savjetujem da sviraju bilo gdje jer je to, po meni, najbolje iskustvo i tada se može baviti ovim poslom. Puno ih ima, ali oni koji budu imali najviše talenta i sreće, sreća je jako važna, isplivat će, dodaje.
Ljubav koju je osjetila kao baka je nešto posebno
Talent Zorice Kondže i njenog supruga prešao je i na njihove sinove, a možda se to nastavi i s unukom Natali koju je dobila u prvoj polovici prošle godine. Ovom je prilikom opisala trenutak kada je prvi put postala majka i usporedila ga s onim kada je postala bakom.
– To je pitanje na koje je jako teško odgovoriti. Mogla bih to usporediti sa zaljubljenošću. Čovjek koji se nije nikad zaljubio, jednostavno ne poznaje taj osjećaj. Sada gledam to malo biće kao da ga prvi put vidim. Pitala sam se prije zašto uvijek tako da bake govore: ‘Vidjet ćeš kako je to kad postaneš baka. To je sasvim nešto drugo nego kad si roditelj’. Povezujem to s onim kad smo postajali roditelji i kad imaš 25 godina, rodiš dijete. Ti si u rađaoni i uopće nisi svjesna što ti se dogodilo. Od brzine kojom se odvija život, od čuvanja djeteta, brige oko njega i obitelji, gotovo pa ne možeš to doživjeti. Prisutna je i nezrelost u mladim danima kada dobiješ dijete, a ovo je sasvim nešto drugačije. Tada te život vrti na sve strane i to nije kao sada, kada sam postala baka. Sada sam u trećoj fazi života gdje sam mudrija i staloženija. Drugačije gledam na to biće nego kada sam postala roditelj. Svi gledamo u tu unučicu kao da nitko nema unučicu nego samo mi. Ne mogu to definirati i to je jedna posebna ljubav. To je ljubav koju do sada nismo spoznali i to je dokaz da ima više vrsta ljubavi. Tu emociju nismo spoznali do sada. Zato je čovjek sretan u tim godinama što ima još jednu emociju jer si mislio da si do tada prošao sve emocije. Mislim da je to najviša razina, detaljna je bila Zorica Kondža u pokušaju da najbliže opiše osjećaj koji joj je dodatno obogatio život.
Djeca i glazba kao glavni zajednički interesi u braku
Za uspješan i ispunjen obiteljski život, temelj je brak dvoje ljudi, baš kao što je to slučaj kod poznate pjevačice koja sa suprugom dijeli zajednički interes.
– Tu su glazba i djeca. To je jedan šušur u kojem nemaš vremena misliti. Kad imaš puno vremena misliti o glupostima, onda se one stvarno dogode. U normalnom braku treba biti i prepirki i lijepih trenutaka. Svi smo mi različiti ljudi. Jedna strana misli jedno, dok druga misli sasvim nešto drugo. Ne moramo se slagati u svemu i to je posve prirodno. Ljudi lažu kad kažu da je sve bajka. Znam reći, da su Romeo i Julija živjeli duže, možda bi se i oni razišli, ali njihova ljubav koja je trajala godinu dana je bila bajka. Svakome je bajka prvih par godina. Bajka ne postoji kasnije. Poslije treba biti racionalan. Treba prihvatiti život, biti na zemlji i ne letjeti puno nego prihvatiti loše i dobre stvari, tražiti pomoć, pomoći jedno drugome kada ne možeš, jer kaže se: ‘I u ljubavi i u bolesti i u dobru i u zlu’, iskrena je bila jedna od najvećih sopranistica na ovim prostorima i šire.
Za pomoći nekome i u bolesti i u zlu, tu je uvijek majka jer, kako kaže, majka pomaže i njeguje kad si bolestan jer je tu riječ o neupitnoj i bezuvjetnoj ljubavi. Majčinska ljubav, prema njoj, ne manipulira. S druge strane, kada je u pitanju ljubav između muža i žene, tvrdi kako to mora biti prvo i osnovno.
– Treba pomoći jedno drugome i u dobru i u zlu, a tu su i djeca koju ne želiš povrijediti. Njih voliš bezuvjetno. Oni ispočetka ovise o tebi. Tvoja je dužnost i obaveza da im pomogneš stati na noge. Voliš ih i normalno da ćeš svu svoju ljubav dati djetetu, ali to dijete ima i oca. Ako će taj otac, ne daj Bože, zlostavljati suprugu ili obratno, to je druga priča, dodala je.
‘Laž je najgori neprijatelj između dvoje ljudi’
O važnosti razumijevanja, poštovanja i kompromisa, najbolje zna gospođa koja je uspješno balansirala privatni i profesionalni život.
– Postoje i situacije gdje su ljudi u braku više od 20 godina, rastanu se i uđu u brak s osobom s gotovo istim osobinama poput njihovog supruga ili supruge iz prošlog braka. Dobiješ opet isto. Normalno da se neće žrtvovati za nešto što nije dobro, ali u braku je potreban i kompromis. Treba jedno drugoga poštivati. Treba dozvoliti da imamo svi jedan dio života u kojem ja imam svoje prijatelje, a on svoje. Povjerenje je jako važno i laž je najgori neprijatelj između dvoje ljudi. Treba i opraštati zapravo. Svaki brak je između dvije individue. Svi smo različiti i ne mogu davati savjete za druge brakove. Jedino mogu dati savjete i to u slučaju, ako muž tuče ženu ili ona njega da se bježi glavom bez obzira. Mislim da se to može detektirati ako je žena pametna ili muškarac, prije nego što se ožene i dobiju dijete. Bolje je prekinuti i prije i malo i patiti, ali prekinuti na vrijeme, misli popularna Splićanka.
Poruka umirovljenicima za kraj
S obzirom na to da su ljubav i glazba neizostavan dio njenog života, otkrila je kojom stazom mogu krenuti osobe koje su se ostvarile kroz svoj život i u mirovini napokon imaju više vremena za sebe. Mnogi od njih imali su želje koje nisu uspjeli ostvariti pa je poručila umirovljenicima kako se mogu početi baviti glazbom i u toj dobi.
– Postojale su neke moje susjede kojima sam preporučila da se jave u zborove i klape. Bila sam gost nekim klapa po otocima i ima dosta klapa u kojima pjevaju isključivo umirovljenici. Ima i mješovitih klapa gdje su žene i muškarci. Ako ste u mirovini, a treba vam mir, imate vrt ili polje. Ako imate sreću da idete u prirodu, svakako preporučujem bavljenje glazbom, ako imate volje i talenta i da se prijave u neki zbor. Ima puno zborova gdje možete pjevati i još ako putujete, to je prekrasno, zaključila je splitska pjevačica Zorica Kondža.
