Zoranov antikvarijat: “Bit je da pronađete nešto rijetko, vrijedno i to prepoznate”
Umirovljenik Zoran (69) počeo je radeći u trgovini za prodaju dijelova za John Deere, a s vremenom se i aktivno počeo baviti antikvitetima. Time se bavi i u mirovini, a radi s kolegom u udruzi koja ima svoj prostor na Osječkoj tržnici.
Zoran (69) u antikvarijarnici u Osijeku
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Zoran se bavi antikvitetima od malih nogu. U početku, to mu nije bio posao, ali s vremenom se počeo i aktivno baviti time. Počelo je tako što je otvorio restauracijsku radnju, a nakon toga je otvorio trgovinu antikvitetima. U mirovini je sa svojim kolegom otvorio i udrugu koja se bavi antikvitetima. Sada prodaju ostatke od zatvorene trgovine, a police pune i daljnjim traganjem za rijetkim i vrijednim predmetima na raznim sajmovima.
Interes u pandemiji opao, ali ljudi su ih nastavili zvati
„Imao sam dva posla. Jedan je bio u jednoj trgovini za prodaju dijelova John Deere, tamo sam bio 15 godina. Onda sam otišao u samostalne obrtnike 1988. godine. Otvorili smo restauratorsku radionicu i ja sam bio voditelj, trgovinu s antikvitetima smo otvorili poslije i onda sam otišao u mirovinu. U mirovini smo otvorili ovdje udrugu jer nam je puno stvari iz obrta je ostalo. Ja i kolega prodajemo te naše ostatke ostataka ovdje na Osječkoj tržnici. Jedino se to ovdje i može“- priča gospodin Zoran.
I dalje vlada velik interes za antikvitetima, no početkom pandemije je znatno opao. Morali su čak i zatvoriti svoje prostore i nisu znali hoće li više ikada otvoriti. Srećom, kako je interes i dalje postojao, ljudi su ih kontaktirali putem interneta i raspitivali sa za predmete. Mreža je veća, govori umirovljenik Zoran, samim time što je Hrvatska u Europskoj Uniji te imaju veći krug država u koje mogu otići. Više nije problem otići u Italiju ili Austriju, kaže, ali sve je zamrlo početkom korone. Posjećuju sajmove koji ponovno počinju sada kada je situacija malo bolja.
Bit tog posla je da pronađete nešto rijetko, vrijedno…
„Sa 15 godina sam već postao neki sakupljač starina. To je postalo veći hobi i onda, kasnije, preraslo u biznis jer sam shvatio cijelu bit tog posla, povezao se s kolegama u bivšoj državi i na sve strane smo znali tko šta skuplja. To je sve prešlo u trgovinu. Bit tog posla je da pronađete nešto što je rijetko, vrijedno i da to prepoznate. Morate to prepoznati da vam baš ne bi promaklo, kroz ruke, ono što je bitno. Ovo sve drugo je klasika: pegle, avani, svijećnjaci. Toga uvijek ima. Ali kad se pojavi nešto rijetko, morate prepoznati i onda puno zaradite” – objašnjava umirovljenik Zoran.
Navodi primjer porculana od kojeg se proizvode zdjele, tanjuri i razne stvari, ali kaže da nije bitno što je napravljeno od njega. Bitan je pečat i žig proizvođača. Šalica je šalica, kaže, svaka ima svoj neki oblik, veličinu i slična je nekoj prije, kopiralo se stalno. Netko može naslijediti nešto jako vrijedno i propustiti to ne gledajući žig, a opet, može naslijediti nešto bezvrijedno i pridati tome ogromnu novčanu vrijednost, iako je ta vrijednost zapravo sentimentalna.
Srebrni escajg od grofice ustupio muzeju
Sam je imao kolekciju pojedinačnih predmeta rijetkog stakla. Najčešći predmeti su mu bili vaze, čaše i kaminski satovi. To mu je bilo najdraže, ali kad je došla ’91., sve je rasprodao i uložio u stanove i nekretnine. Kaže nam kako je to bilo dobro ulaganje, ali su vidjeli kako su ti predmeti, u jednom trenutku, bezvrijedni.
„Jedan put sam kupio od neke gospođe jedan escajg za 12 osoba i taj escajg je završio u muzeju jer je bio vezan za obitelj Normann iz Valpova. Gospođa je taj escajg dobila od grofice jer su s njom surađivali zbog tekstila. Njen tata je imao tekstilnu radnju i onda su snabdijevali dvorac s tekstilom. Grofica je onda njoj to poklonila kad je već to njihovo plemstvo padalo. Šta će, dala joj taj escajg, to je valjda njoj pomagalo. Onda je to završilo kod mene i ja sam, kad je bila izložba plemstva obitelji Normann iz Prandau, iz Valpova, to ustupio muzeju. Samog srebra je bilo oko 7 do 8 kilograma. To je već postiglo neku cijenu. Gdje sam god našao takvi neki predmet, ustupio sam muzeju“ – zaključuje svoju priču gospodin Zoran.
