Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”

Najbolji hrvatski menadžer otkrio je tajnu uspjeha na estradi, a prisjetio se ‘skidanja’ s plaće svojim pjevačima. U mirovinu se ne da ni pod kojim uvjetima, jer oko sebe gleda vršnjake umirovljenike i boli ga što ti ljudi više nikome ne trebaju, što ih nitko ne zove…

Zoran Škugor (Tatjana Pacek/Mirovina.hr)

“Znam da su se mnogi kolege povukli u mirovinu, ali ja neću nikad. Da proglasim mirovinu, a imam godine za to, umro bih za dva mjeseca. Ne mogu sebe vidjeti kako šetam, kartam… i ništa drugo ne radim” – kaže nam Zoran Škugor.

Naš najpoznatiji estradni menadžer, osnivač nekad megapopularne  Zg-Zoe i pokretač dance glazbe 90-ih gleda kako žive umirovljenici. Nerijetko ih i upita kako su, a odgovor uglavnom bude „Užas, ne radim ništa“.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Ljudi su navikli da ih cijeli život nazivaju, da rade, imaju sastanke, a sad odjednom muk. Ni telefon da zazvoni. Nitko ih više ne treba. Djeca su im velika, unuke ne trebaju čuvati… Pa kad izađu na kavu, urede se kao da idu na poslovni sastanak. U odijelima su bili 40 godina, ne mogu  sad na kavu u trenirci ili trapericama. Kako god, osjećaju se kao višak, zato dosta njih rano i ode – priča.

Naglašava kako će raditi do svog zadnjeg udisaja, dokle god su mu oči otvorene. Osim menadžerstvom, bavi se i alternativom, u tom svijetu je 16 godina. Još uvijek pjevačima radi albume.

Korona je vrijeme za stvaranje hitova

– Korona je za to idealna varijanta. To što su pjevači ludi pa ne snimaju ništa, to je njihov problem. Bajaga, Hus, Dino Merlin… završavaju albume. Čim se pandemija okonča, imat će gotov materijal i spremni izlaze na teren. Mladima to ne pada na pamet. Sad se rade pjesme, čeka se trenutak da se sve otvori. Ali moraš biti spreman. Svi maštaju o novcima preko interneta, sponzorima…  – rekao je Škugor.

Sve mjere Stožera, kao i maske, zatvaranje po doma, ne pada mu teško. Prošli smo, prisjeća se, puno gori kaos 90-ih.

– Danas ne znaš hoće li te bubnuti korona, onda nisi znao hoće li te pogoditi granata. Ako sam u ono vrijeme mislio da narodu treba dati zabavu, kako ne bih i sad? – pojašnjava.

Izmislio je početkom 90-ih dance jer se samo po diskotekama moglo nastupati. Dvorane su tih godina bile pretvorene u izbjegličke centre, na stadione se nije moglo. Samo tri dvorane su radile u Hrvatskoj. Škugor je bivši DJ, zato se i odlučio svojedobno na dance glazbu. Imalo bi smisla i obnoviti ondašnji Zg-Zoe, samo u nekom drugom obliku. Osmisliti neki novi žanr. Kad korona stane, uvjeren je, mora se dogoditi glazbena eksplozija.

– Okupio bih pet bendova skupa, onih koji nemaju hitove, pa neka se narod veseli. Zamislio sam to kao tulume po dvoranama. Ionako nitko nema više od pet hitova, a kad ih se pet udruži, tulum je zajamčen – smatra.

Škugor je izuzetno aktivan na društvenim mrežama. Druži se s glazbenicima, slikarima… Rado objavljuje zajedničke fotografije, a najviše ih je zadnjih mjeseci s Vladom Kalemberom.

Kako je počela opčinjenost Dimitrijem Popovićem

– Kalember je snimio duet s Darkom Capom, Hrvatom iz Švicarske. Pustit ćemo ga ovih dana, bez obzira na koronu. Zašto ne? Društvene mreže rade, radio postaje također. Neki misle da je Vlado Kalember prošao voz. Brojke govore drugačije. Samo jedan njegov intervju pogledalo je 365.000 ljudi. Kako je onda prošlo njegovo vrijeme? Ni jedna sadašnja zvijezda nema toliko pregleda pa ni Gibonni. I kako je Vlado onda u mirovini? Nema ni za njega mirovine, baš kao ni za mene. Brojke su, nauštrb današnjih zvijezda, često nemilosrdne – priča Škugor.

U glazbi je od 17. godine, a danas s pravom nosi naslov našeg najuspješnijeg menadžera. Počeo je kao DJ. Pamti da su mu došli ljudi iz Zagreba i pitali mogu li nastupiti s njim. Škugor ih pitao što imaju, a oni rekli hit „Anuška“.

– Bio je to uistinu veliki hit, puno se vrtio na Radio Zagrebu. A momci su bili Vladimir Kočiš Zec i njegov prvi bend. Tako sam krenuo raditi s bendovima. Pa im počeo nalaziti gaže – prisjetio se početaka.

Na takvim putovanjima obilazio je i galerije. U jednoj od njih za oko su mu zapela raspela. Djetinjstvo je proveo u crkvi, bio je i ministrant. Kupio je ta raspela i kasnije vidio da ih je napravio Dimitrije Popović. Potom je na jednom sajmu knjiga, pri vrhu šatora ugledao pet crteža. Prepoznao je njegov rukopis i kupio svih pet slika.

– I netko me potapša po ramenu. Čovjek se predstavi – Dimitrije Popović. U njegovoj biografiji sam pročitao da je 1982. Američka galerija radila zajedničku izložbu Dalija i Dimitrija. U tom trenutku imao sam već 14 njegovih slika. „Vauuu, mislim si“. Ja prevedem to na svoj jezik, ne bi dao Jagger da s njim na binu stave budalu“ – priča Škugor.

Odmah je prepoznao Dimitrija i izletjelo je iz njega „Imam vaših 14 slika“. Završili su na kavi. Škugor je tad doznao da Popović nema menadžera i ponudio mu da radi marketing za njegovu sljedeću izložbu. Tako je počela suradnja sa slikarskim krugovima.

Nini Badrić s plaće je skinuo 4.000 njemačkih maraka

– I Ivicu Propadala sam napravio na prijateljskoj varijanti, radio je prvu pozornicu na Radijskom festivalu, pa gradu Vodice dizajn za neke materijale. I krenulo ga. Od tad su me slikari počeli koristiti – kaže.

Titulu najboljeg hrvatskog menadžera dobio je kad je počeo investirati u pjevače. Postavio se je kao šef, jer, uostalom, novac je bio njegov. U ugovore je stavio klauzulu da on odlučuje kad će tko u medije. I uvijek sam svoje pjevače davao najtiražnijim medijima.

– Ide se tamo gdje je najveća tiraža. Nina Badrić jednom je dala četiri intervjua bez mog znanja, pa sam joj skinuo ondašnjih 4.000 maraka. Rekao sam joj da ta klauzula u ugovoru nije slučajna. Onda sam počeo raditi cirkus s ljubavima, Sandi i Fani Čapalija, pa Sandi i Branka Bebić… dizale su se tiraže, gledanost… i to je tajna uspjeha Zg-Zoe-a – iskreno govori.

I danas se često čuje s njima, sa svima je ostao u dobrim odnosima. Osim za profesionalne savjete, nerijetko ga zovu i zbog zdravlja. Škugor je, naime, jako aktivan u alternativi. U taj svijet ušao je kad mu je otac imao gangrenu zbog koje su mu htjeli rezati nogu. Doktori su mu rekli da nema spasa. Škugor se sjetio prijatelja koji je također imao problem s gangrenom, a nakon nekog vremena mu se poboljšalo. Uputio ga je na travare u Sloveniji.

– Brzo sam došao do njih, jer doktori su rekli da imam mjesec dana prije rezanja noge. Slovenci su mi donijeli bilje i poslao sam to bratu neka da tati. Za koji tjedan brat zove i kaže da se gangrena povlači, a 45. dan od početka, brat je rekao da je noga u prvobitnom stanju – priča Zoran.

I njemu se 2006. pojavio tumor na glavi, psorijaza a imao je i probleme s tlakom. Opet je otišao Slovencima. Rekli su mu da i za to imaju kapi, čaj, masti. Nakon par tjedana sve se počelo povlačiti. Još nekolicini njegovih prijatelja su ti pripravci pomogli pa je dogovorio sastanak sa Slovencima.

Blagdane je proveo obilazeći obitelj

– Tad sam kupio tu firmu. Moje su parcele, sve ekološko bilje. I pomogao sam mnogima. Čuvam se, stalno, i sebe sam tako očistio od raka prostate. O tome sam često govorio u javnosti – kaže.

Danas vodi zdrav život, pazi što jede, a redovito šeta barem osam kilometara dnevno. Ne dopušta stresu da ga uznemiri. Jasno kaže kad ga nešto smeta.

– Ljudi me zovu u 7 u jutro, to me nervira. Pa kažem „Jesam ja tebe ikad zvao u ovo doba?“  Dignu mi tlak time – iskren je.

Nije, kaže, čovjek od kićenja, doma je na badnje jutro postavio svoj mali plastični bor. Kiti ga svake godine.

– Tko god kiti borove, one od poda do stropa, skidam mu kapu. Taj drži do tradicije i nije se predao depresiji. Tko je odustao, čini mi se da je u depresiji – kaže.

Badnju večer je proveo obilazeći obitelj. S maskom na licu, hodao je od jednih do drugih.

– Ne idem na Polnoćke, zadnji puta sam bio 80-ih i nakon nje sam završio u Saloonu. Novu godinu ću provesti uz televiziju. Nema druge, jer neće biti koncerata niti okupljanja po trgovima. Takav je trenutak i treba moliti Boga da čim prije prođe – rekao je Škugor.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”