Zlatovez neće izumrijeti – o ovoj umjetnosti piše se knjiga, a vole ju i mladi i stari
Zlatovez je tehnika veza sa zlatnim koncem. Postoje dvije vrste zlatnoga konca: zlato i bijelo zlato. Najčešće se zlatom veze preko papira, i to iz estetskih razloga – na toj podlozi najljepše izgleda. U Hrvatskoj se sve više ljudi zanima za ovu umjetnost, a znanje se prenosi na tradicionalnim radionicama koje se uglavnom održavaju na području Slavonije, gdje ima najviše zainteresiranih.
Narukvica vezena zlatom |
Foto: Kata Šmigovec
Vez zlatom pojavio se u 19. stoljeću, a bio je znak prestiža pojedinih seoskih obitelji. Tim su se vezom izrađivale svečane djevojačke rubine i momačka poprsja. Prije tih vezova na selu, zlatovez se radio na dvorovima, u crkvama i u bogataškim obiteljima. U svijetu je poznata Dresdenska škola zlatoveza iz koje su ponikle mnoge zlatovezulje europskih prijestolnica. Posebno je cijenjen način na koji se svjetlost igra na zlatom vezenim radovima.
S izložbe Ružice Smiljanić 2015. | Foto: privatna arhiva
Dugo je vremena zlatovez bio manje poznata umjetnost. Međutim, u nekim selima Đakovštine nikada se nije prestalo vesti zlatom. Znanje se obično prenosi sa starijih generacija na mlađe. Zlatovez je priznat i kao slavonski suvenir te ga je na svoje stranice uvrstila Turistička zajednica Osječko-baranjske županije.
Besplatne radionice zlatoveza radi očuvanja tradicije
Po završetku Domovinskog rata, Hrvatska zajednica tehničke kulture počela je organizirati radionice za prosvjetne djelatnike/ice koji/e će u svojim školama učiti učenike vrhunskim vezovima. Nije se radilo isključivo o zlatovezu – organizirane su radionice za izradu svih tradicionalnih hrvatskih umjetnina, kao što je, primjerice, paška čipka.
Foto: www.zlatovez.com | Ružica Smiljanić
Za zlatovez je bila zadužena Ružica Raković-Smiljanić koja je vještinu veza zlatom učila u Levanjskoj Varoši, gdje je rođena i odrasla, a znanje je usavršila na seminaru u Gorjanima koji je vodila nastavnica Marija Jeger-Vukovac i seoske zlatovezulje.
„Zlatovez je tada bio utihnuo, a ja sam iz kraja gdje je poznat, bila sam u šokadiji. Učila sam djecu u školi zlatovezu, a onda je to preraslo na razinu cijele Hrvatske. Mislim da moramo učiti raditi naše vrednote. One su toliko važne u našim životima da ih moramo prenijeti na mlade“, kaže gospođa Ružica, koja radionice zlatoveza održava već 23 godine diljem Hrvatske i u inozemstvu.
Foto: www.zlatovez.com | Ružica Smiljanić
„Meni je to toliko uživanje da je to nevjerojatno, čast mi je poučavati tehniku zlatoveza“, govori i dodaje kako joj je kuća „puna zlatoveza“ te joj za njezine radove vezene zlatom „ljudi kažu da su stvarno prepoznatjivi“. Zato se zaista trudi „da to bude nešto što će ostati“, objašnjava.
Vez se, preko uzorka izrezanog od tankog kartonskog papira, mora najprije ograditi živim zlatom ili s više upredenih zlatnih niti, a nakon toga ukrasiti perlicama, đendarima, ječmom ili katorima kojima se ukrašavaju praznine u vezu.
Foto: www.zlatovez.com | Ružica Smiljanić
„Nakon umirovljenja htjela sam iskoristiti slobodno vrijeme za ono što volim, pa sam upisala radionicu zlatoveza koju je vodila profesorica. Ona nije htjela da se zaboravi slavonska tradicija narodne nošnje koje su žene ručno izrađivale. Meni se taj rad jako svidio i zavoljela sam ga. Istina, bilo je teško za naučiti, ali s godinama se stekne znanje“, govori Kata Šmigovec. Kata je jedna od mnogih polaznica radionica zlatoveza u Osijeku.
“Još malo rakijice i to je to…” | Foto: Kata Šmigovec
Zlatovezom se počela baviti po umirovljenju, 2005. godine. „Vidjela sam oglas kod trgovine da će biti radionice ručnog rada i zlatoveza. Prijavila sam se na radionicu. Organizatorica je bila Ružica Smiljanić, inače šokica“. Tad su se radionice plaćale 250 kn, jer je to dosta skup hobi. Danas su besplatne i može se prijaviti tko god želi naučiti.
Puno je mladih koji žele usvojiti znanje i vještine svojih starih
U Varaždinu je 1995. održana prva radionica na nivou cijele Hrvatske. To je bilo za prosvjetne djelatnike koji će onda obučavati djecu u osnovnim i srednjim školama. „Prvo je trebalo poučiti nastavnike kako bi oni mogli poučiti djecu“, govori Ružica, koja je i sama bila profesorica kemije i biologije u srednjoj školi. Biologija joj je bila inspiracija i za prvu samostalnu izložbu održanu 2015. godine u Osijeku.
Uručenje poklona autorici | Foto: privatna arhiva
„Htjela sam biologiju prenijeti u zlatovez. Poljske, livadne, šumske, vrtne biljke – od ukupno 80 izložaka 30-ak ih je bilo vezano uz biologiju – gladiole, tulipani, narcisi, iris, mak, raž, ječam, žito… Posvetila sam se zlatovezu jer je to moje, izvorno. U tome sam odrasla“, ističe umjetnica i voditeljica radionica.
Foto: www.zlatovez.com | Ružica Smiljanić
Bilo bi za očekivati da se na radionice prijavljuje mahom starija populacija, no Ružica to osporava i tvrdi kako ima puno osnovnoškolaca, mlađih osoba i ljudi srednje dobi. „Ima ih dobrih, stvarno jako dobrih. Muškaraca isto ima, žele raditi. To je nevjerojatno, ali tako je. Žele raditi, žele se tome posvetiti. I meni je jako drago što je tako“, kaže.
Radionice se od 1995. održavaju jednom godišnje, a iduća će započeti u Osijeku 28. veljače. Petnaestak polaznika svake srijede okupit će se kako bi naučili staru tehniku vezenja zlatom, a po završetku radionice svatko će dobiti diplomu koja dokazuje stečene vještine.
Gospođa Ružica, koja se bavi zlatovezom više od 40 godina, a intenzivnije u posljednjih 20 otkako je umirovljena, tvrdi kako joj je žao kada ljudi ne rade kvalitetno. „Ja forsiram da se radi po nekim zakonistima i pravilima. Oni misle da je zlatovez samo sjaj, a on je i kvaliteta“, tvrdi i dodaje da „zlatovez treba njegovati“.
Zlatovez u nastajanju | Foto: Kata Šmigovec
Povezivanje na svjetskoj razini ostavlja mlađim generacijama
Osim vezenja zlatom, na radionicama se uči o tehnikama šlinganja, vezenja svilom, oslikavanja boca, tanjura i sl. „Imamo tacne vezene zlatom – teže su, ali vrijede te težine. Uvijek imam ideja“, kaže Ružica i ponovno ističe kako želi unaprijediti zlatovez.
Prije desetak godina radionice je održavala u Somboru u Vojvodini. Interes je i tamo bio velik. „Mislila sam da ću uspjeti i na svjetskoj razini nešto poduzeti, no tu je problem međugranična suradnja. Trebalo bi stvoriti čvršće veze s ljudima koji se bave zlatovezom u Mađarskoj, Turskoj i drugim državama, no nisam pri zdravlju“, priznaje i potiče mlađe generacije na širenje znanja i vještina po Hrvatskoj, ali i svijetu.
Skica za zlatovez | Foto: Kata Šmigovec
Ipak, učinit će sve što je u mogućnosti da se riječ o zlatovezu proširi i da ova umjetnost postane svima znana. Kada joj je Ministarstvo kulture predložilo da napravi prijedlog za uključivanje zlatoveza u registar narodne baštine, učinila je to „i on je ušao u taj registar“, tvrdi.
Idući korak u populariziranju zlatoveza je knjiga „Zlatovez naš šokački“ koju trenutno još piše, a planira ju objaviti za otprilike godinu dana. „Knjiga će biti bogata fotografijama“, kaže Ružica, no isto tako detaljnim opisima tehnike vezenja zlatom i objašnjenjima prilagođenima početnicima.
Potrebni su strpljenje i dobra volja
Ova umirovljenica također je osnivačica udruge Rubina. „To je bio početak. Ja sam trebala biti i voditeljica, ali tada sam obilazila cijelu Hrvatsku, imala sam radionice na moru i na kopnu, najviše u Slavoniji, pa se nisam mogla tome posvetiti“. Ipak, izgleda da ju je ostavila u dobrim rukama, udruga i danas aktivno djeluje na teritoriju cijele Hrvatske.
Foto: Kata Šmigovec
„Svakog ponedjeljka sastajemo se od 17-19 sati, posluži se kavica, sok, keksići, uvijek netko nešto donese. Tu se stječu poznanstva i prijateljstva, dijele se savjeti, jednom godišnje posjećujemo udruge koje se također bave zlatovezom. Uvijek se nešto novo nauči“, kaže gospođa Kata Šmigovec, članica udruge i zaljubljenica u vezenje zlatom. „U udruzi se družimo, imamo radionice zlatoveza, heklanja, perlica, pletenja i slično – što žene zanima“, objašnjava.
„Druženje nas oplemenjuje, pogotovo poslije umirovljenja, podijeli se radost, tuga, bolest, neka sjećanja na našu prošlost. Preporučam svim umirovljenicima da se ne zatvore u kuće i stanove. Treba izaći van, prošetati, učlaniti se u neku udrugu, sve ovisi o tome što koga zanima. Samoća ubija“, zaključuje.
