Životna priča hrvatskog umirovljenika: Od ratnog djetinjstva do male mirovine
Danas smo u Zagrebu sreli neobičnog umirovljenika Dušana Kolića. Teško djetinjstvo i bogata karijera su iza njega, ali danas priznaje da bi bez pomoći sinova teško preživljavao s hrvatskom mirovinom. Gospodin je bio raspoložen za razgovor i ispričao nam je puno detalja iz svog života, kaže – ma neka i moje priče završe na internetu da me nadžive.
Foto: Mirovina.hr
“Zdravlje mi visi o paučini”, kaže nam umirovljenik Dušan Kolić (83) koji je bio toliko dobar da je za portal Mirovina.hr odlučio podijeliti više dijelova svog života. Danas kao umirovljenik živi u Zagrebu, a ni dobra karijera ga nije zaštitila od male mirovine.
“Da sinovi ne pomažu, ne znam kako bi preživio. Sam sam u stanu, hvala Bogu pa sam i dalje samostalan, kuham si ručak i bavim se hobijima. Jedan sin mi je nedavno otišao u Švicarsku i pomaže mi s financijama, sretan sam jer imam dobre dečke”, kaže nam na pitanje o tomu kako je biti umirovljenik u Hrvatskoj.
Rođen je 1936. godine, podrijetlom je iz Istre ali se često selio. Drugi svjetski rat mu je obilježio djetinjstvo, a ključni trenutak kada je ostao bez oca dogodio se u jesen 1944. godine. Tada je trajala tzv. “beogradska ofenziva”, kada su partizani uz pomoć Crvene armije i bugarske vojske svrgnuli Nijemce iz Beograda.
Prisjetio se kako su mu tada ubili oca o kojemu mu je ovisila egzistencija, a on je kao mali dječak ukrao jednu bombu s namjerom da ju aktivira blizu sebe. Izvukao je osigurač, ali se u posljednjem trenutku predomislio i bombu bacio niz nasip.
“Geleri su me ozlijedili, pogledajte ovdje i ovdje, ali najgori dio mi je bio na gležnju kod noge. Ruski vojnici su dotrčali do mene i brzo me odveli u tzv. “rusku bolnicu” u Pančevu gdje sam morao provesti više od mjesec dana. Padao sam u nesvijest stalno od bolova, na svu sreću imali su dobre liječnike.
Znate zašto sam se predomislio? Pitao sam se u posljednjem trenutku zar da svi ovi ljudi oko mene slave, a ja da plačem?”, kazao nam je Dušan.
“Sve što sam znao o njima je iz Robinsona Crusoea”
Kako nije regularno bio upisan u školu tijekom rata, otac ga je tjerao da čita razne knjige. Jedna od njih bio je roman Daniela Defoea o brodolomcu Crusoeu koji se nasukao na otok pun domorodaca.
Ispričao nam je kako je u bolnici doživio šok kada mu je hranu jednog dana poslužio crnac:
“Uplašio sam se, vikao, zvao upomoć! Prvi put sam tada vidio crnca i mislio sam da je to ljudožder kao u knjizi o Robinsonu Crusoeu! Mislim, imao sam devet godina i nisam znao za bolje. Sve što sam znao o njima je iz Robinsona Crusoea.
Ali odmah su me umirili i objasnili da on nije nikakav ljudožder. Nisam vam ja rasista, kasnije sam u životu imao divna prijateljstva s raznim ljudima, nisam znao za bolje”, ispričao nam je umirovljenik.
Mirovinu zaradio kao razvojni inženjer u RIZ-u, a sada se bavi ljekovitim biljem
Kasnije je postao razvojni inženjer u Radio Industriji Zagreb gdje je proizvodio razne uređaje. Radio, gramofoni, televizori i sve ono što ide uz njih, kaže da ima u malom prstu.
Pokušao je i sa svojom tvrtkom gdje je radio na patentima, ali kaže da od njih gotovo ništa nije zaradio. Danas razmišlja da svoje izume pokloni Tehničkom muzeju.
“To je bilo nepojmljivo što smo mi tada radili. Za cijelu Jugu smo imali proizvode. Kasnije sam otišao i probao svoju firmu napraviti i čak sam napravio neke patente. I dalje ih imam, i uređaje i dokumentaciju. Ma komplicirano je to, radi se o programatorima za kotlovnice”, kaže nam.
Radio je za mnoge poznate firme tijekom karijere, od TPK, Ventilator, Đuro Đaković, a testirao je uređaje za brodove ruske mornarice.
Ali danas, s 83 godine životnog iskustva, kaže da razmišlja o drugim patentima:
“Razmišljam o biljkama, počeo sam se baviti njima. Imam jedan vrt iza Ivanića i tamo mi raste nešto. Ja sam ustanovio da su te biljke ljekovite, razmišljam kako da ih zaštitim. Biljka se zove rosopas iliti dvoredac. Imam i neke druge biljke koje upotrebljavam kao inhalant, znate ono za anti-šmrcanje”, pojašnjava nam.
Ne podržava štrajk učitelja – zbog učenika
Gospodin Kolić je izrazio i nezadovoljstvo situacijom u zemlji, kazavši kako smo u velikim demografskim problemima. Kaže da ne podržava štrajk učitelja na ovakav način jer šalju lošu poruku djeci:
“Pitajte bilo koga iz moje generacije, djeci je najveća radost ići u školu. Učitelji i nastavnici bi trebali na drugačije načine tražiti veće plaće. Kada smo mi išli u školu poslije Drugog svjetskog rata, svi su skoro bili socijala. Ali te knjige i znanje su nam dale nadu da izgradimo bolji svijet”, kazao je.
Od hobija preferira one gdje prevladava poštenje
Kao mladić, tri puta se popeo na Triglav. Kaže da je u Zagrebu bilo toliko vruće da se usred ljeta bacio u potragu za snijegom:
“Meni je to promijenilo život, iako nisam puno planinario. Gore u brdima vlada nevjerojatan respekt među ljudima. Prvi put kad sam se penjao skoro sam pao u provaliju od 200 metara, ali su mi Slovenci spasili život. Postali smo dobri prijatelj i znali smo se posjećivati. Malo mi je žao da nemam još jedan život, u drugom bi svakako više planinario”, kazao je.
Kako ga je život odveo u smjeru razvojnog inženjera, drugi veliki hobi mu je bio radioamaterstvo.
“Za mene je bio pojam održavati radio vezu s cijelim svijetom. Razgovarao sam s Rusima, s Frankovom Španjolskom. Znate li što je ham spiritizam? To vam je kultura među radioamaterima koji nas odgaja u duhu entuzijazma za tehnologiju, toleranciji i humanosti. Pa ja sam osobno jednom dečku iz Engleske, koji mi je rekao da nema za lijekove za mamu, iz Zagreba slao pošiljku s lijekovima! Ali postoji vrijeme za hobije, imam dvije stanice ali ih ne održavam. Danas su se i radioamateri promijenili, ima ih puno ovih prostih koji psuju pa se radije prisjetim starijih vremena”, zaključuje Dušan.
