Život žena na ulicama: ‘Beskućnice u Zagrebu su dodatno isključene ili ugrožene samo zato jer su žene’
Iskustvo beskućnice u Zagrebu je nešto drugačije od iskustva muškarca. Žene su puno ranjivije, a to je dokazala i analiza deset intervjua sa šest žena koje su u beskućništvu. Rad o položaju beskućnica u Zagrebu je napravila Paula Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, a objavljen je u časopisu Revija za sociologiju. Prikazani su svi problemi života na cesti, među kojima su i nasilje te seksualno uznemiravanje.
Ilustracija: Pixabay
Radom se želi ukazati na važnost prepoznavanja navedenog problema, ali i potrebnu za provođenjem novih istraživanja. Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje kako je u Hrvatskoj približno 2.200 apsolutnih beskućnika, a prema Europskoj tipologiji beskućništva i stambene isključenosti ima ih i 10.000. Najčešće se nalaze u glavnim gradovima. Beskućnice u Zagrebu su tako najčešće oko Glavnog kolodvora, a često su zanemarivane i isključene iz društva, dok se nekada i same isključe.
Beskućnice nailaze na razne probleme
Cilj rada je prema Grainer analizirati žensko iskustvo uličnog beskućništva u Zagrebu i analizirati strategije kojima se žene snalaze na ulici. Žene koje su obuhvaćene analizom imaju od 27 do 57 godina, a intervjuirane su one koje su na cesti 21 dan, ali i one koje žive na ulici više godina. Dvije su sudionice završile osnovnu školu, tri srednju, a jedna i nekoliko godina fakulteta. Sve sudionice imaju važeću osobnu iskaznicu i sve, osim dviju, imaju zdravstveno osiguranje, a sve imaju od jedne godine do 30 godina radnog iskustva.
Žene beskućnice nailaze na probleme za vrijeme života na ulici, a mnogi ljudi nisu ni svjesni s kakvim se opasnostima susreću na dnevnoj razini. Jedan od problema žena u beskućništvu je taj što su isključene iz javnog prostora, a drugi problem su uvjeti na koje beskućnice nailaze na ulici, a koji su za njih puno gori nego za muškarce. Tako je velika opasnost od pothlađenosti, upitna je i higijena, pogotovo u vrijeme menstruacije, a problem je i velika opasnost od seksualnog uznemiravanja jer ih se često zamijeni s prostitukama, navodi Greiner u svojem radu.
Teško je pronaći smještaj u prihvatilištu
Ispitivačica Garnier je s navedenim ženama komunicirala za vrijeme dok je volontirala u udruzi koja se brine o beskućnicima, ali je pazila da ostane objektivna i da beskućnicama bude jasna njezina uloga.
Od šest sudionica s iskustvom uličnog beskućništva, samo dvije imaju iskustva boravka u prihvatilištu, Jasminka tri mjeseca, a Katica pet godina. Natalija pak u razdoblju beskućništva, koje je trajalo približno šest mjeseci, s obzirom na to da je strankinja koja nema odgovarajuće dokumente niti državljanstvo, ne može razmišljati o prihvatilištima jer joj nisu dostupna. Nataša se suočava s beskućništvom nakon što odlazi iz stana bivšeg partnera nakon doživljenog fizičkog nasilja. Tina je u beskućništvu bila u dva navrata, oba puta povezano s odlaskom partnera u zatvor i svađom s njegovom majkom kod koje su živjeli. Ona i njezin partner objašnjavaju kako bi rado bili smješteni u prihvatilištu, no za to ne vide velike šanse.
Još jedan problem su i prenoćišta u kojima nema dovoljno mjesta, točnije u prenoćištima i prihvatilištima ima tek 420 mjesta, dok se broj beskućnika u Hrvatskoj procjenjuje na 2.000. Više o problemu smještaja smo pisali ovdje.
S obzirom na nedostatak smještaja, beskućnice se često nalaze na području oko centra grada, pri čemu je najčešći prostor Glavni kolodvor koje im je, kako priznaju mjesto za odmaranje, druženje, obavljanje higijene i zaradu. Ipak, Glavni kolodvor je i izuzetno opasno mjesto, pogotovo navečer.
Zbog stigme beskućnice u Zagrebu izbjegavaju pomoć
Osim potrage za smještajem, javljaju se i zdravstveni problemi pri čemu je više njih spomenulo probleme povezane s reproduktivnim zdravljem i pronalaskom menstrualnih potrepština. Problem je i higijena, kao i mjesto gdje bi mogle obavljati svakodnevnu higijenu. Mnoge su doživjele nasilje, prijetnje nožem, ali i seksualno uznemiravanje.
Žene često skrivaju da su beskućnice kako ih se ne bi isključivalo iz društva, a neke su čak i izbjegavale pomoć koja se nudi osobama u beskućništvu kako bi izbjegle stigmu. Tako je Jasminka autorici rada otkrila kako jednom prilikom nije jela više od dvadeset dana jer je odbijala otići u pučku kuhinju. Beskućnice se slažu i kako je važno družiti se, odnosno pronaći grupu u kojoj će se osjećati zaštićeno.
Ženama u beskućništvu je puno teže nego muškarcima
Općenito, u ovom je istraživanju vidljivo kako je ulično beskućništvo u Zagrebu iznimno regulirano te na mnoge načine kriminalizirano. Zbog prisutnosti na terenu, autorica istraživanja zaključuje o represivnosti i čestim tjeranjima i nadgledanjima od strane policije. Izvještaji beskućnica to i dokazuju jer su spomenule česti strah od tjeranja od strane policije, a kod jedne sudionice je prisutan i strah od policijskog nasilja.
Žene se u beskućništvu nose s poteškoćama jednako kao i muškarci, no iz iskaza je vidljivo da su žene dodatno ugrožene ili isključene zbog činjenice što su žene. Ovaj rad ukazuje na nužnost opširnijeg i detaljnijeg istraživanja beskućništva, osobito ženskog iskustva beskućništva. Žene beskućnice često su stigmatizirane, marginalizirane, otuđene i potrebno je riješiti ovaj problem.
Kako izgleda život onih koji pomažu beskućnicima i svaki dan im pokušavaju barem malo olakšati život, možete pročitati u ovom tekstu.
