Život s rakom dojke: ‘Nije me šokirala dijagnoza, već to što sam s tim tumorom šetala više od četiri godine’
Listopad je mjesec posvećen borbi protiv raka dojke pa se organiziraju razne akcije kojima se podiže svijest o odlascima na dijagnostičke preglede radi ranog otkrivanja raka dojke. Upravo će rano otkrivanje ove bolesti povećati vjerojatnost uspješnog liječenja. O tome kako se nositi s dijagnozom raka dojke i kako izgleda život s ovom bolesti pričali smo s autoricom na portalu Nismo same, Jadrankom Vorih-Basom kojoj je rak dojke dijagnosticiran 2013. godine.
Jadranka na dan kada joj je ukinuta zadnja terapija | privatna arhiva
Rak dojke je zloćudna bolest koja nastaje kada normalne žljezdane stanice dojke promijene svoja svojstva. Počnu rasti i zahvaćati okolno zdravo tkivo. Od raka dojke češće obolijevaju žene starije od pedeset godina, a mogu ga imati i muškarci. Prema posljednjim objavljenim podacima Registra za rak u Hrvatskoj je u 2022. godini od raka dojke umrlo 647 žena.
Rak dojke se može tretirati kada se otkrije na vrijeme. Gospođa Jadranka nam je otkrila kako je izgledao njezin život od postavljanja dijagnoze raka dojke pa sve do prestanka uzimanja terapije.
Dijagnoza joj je postavljena nakon četiri godine
Jadranka je prvo napipala kvržicu na dojci, a onda je obavila ultrazvuk dojke i mamografiju 2009. godine kada su joj rekli kako se radi o dobroćudnoj tvorevini, odnosno o fibroadenomu, dobroćudnom tumoru dojke. Od tada pa sve do kraja 2013. godine je redovito išla na kontrolne ultrazvuke i mamografije u raznim bolnicama i poliklinikama, ovisno o tome je li se radilo o nekom sistematskom pregledu ili posebnoj pretrazi. Svi nalazi su također upućivali na benignu tvorbu koja se odstranjuje tek kada naraste pa je mislila kako nema mjesta panici.
– Sjećam se i mamografije od nekoliko mjeseci prije toga. Nije pokazala ništa zabrinjavajuće uz napomenu da je mamografija kao metoda slabije produktivna kod žena s izraženo gustim žljezdanim tkivom dojke. Nakon zadnjeg UZV-a u prosincu 2013. godine tumorska izraslina je već toliko narasla da je slijedila preporuka za operaciju, objasnila nam je Jadranka kako je sve krenulo.
Iako uvijek postoji opasnost od ovakvih situacija, sama dijagnoza ju je ipak iznenadila.
– Nije mene toliko šokirala dijagnoza, koliko činjenica da sam ja s tim ‘dobroćudnim’ tumorom šetala okolo više od četiri godine pa se u nekom trenutku ‘pozločestio’. Sva suvremena dijagnostika je zakazala ili sam samo ja zakazala i moja unutarnja intuicija koja me trebala odvesti na još neki dodatni pregled! Tako nekako sam razmišljala u trenucima kada sam bila ljuta najviše na sebe samu, rekla je Jadranka.
Nakon što je saznala dijagnozu, prvo pitanje joj je bilo kako dalje i što da sada radi. Ispričala nam je kako je sjela u automobil, krenula prema doma, a tada su joj krenule suze. Ipak, nije razmišljala toliko o dijagnozi, koliko o svoje troje djece koji su tada imali 10, 16 i 18 godina.
Uskoro je uslijedila kemoterapija
Proces kemoterapije je bio težak, a najgore su joj bile standardne AC (adriamicin, ciclofosfamid) četiri puta svaka tri tjedna. Jadranka je puno čitala pa je i znala koje su sve nuspojave i kada će se pojaviti. Kod mučnina joj je tako najviše pomogao čaj od đumbira. Ipak, shvatila je kako nije važna samo promjena sadržaja tanjura, već je prava promjena puno više od onog čime se hrani tijelo. Počela je raditi i na unutarnjim promjenama, a mir je pronašla u prirodi, hodanju i suncu. Uređivala je vrt, vodila brigu oko povrća, cvijeća i voća. Uživala je i u čitanju knjiga, pogotovo onih koje pišu o skrivenim snagama u čovjeku, o važnosti misli i emocija.
– Vrt je za mene jedno od jačih terapeutskih metoda. Koliko god zna biti naporno pripremiti, počistiti korov, i boriti se sa štetnicima, ipak je onaj mali plod na kraju, nekako moj, a donosi radost, svježinu i puno više od hrane za fizičko tijelo, otkrila je Jadranka.
Nakon druge kemoterapije je otišla na more na nekoliko dana, a to joj je na neki način i vratilo snagu. Kako kaže, red mirisa smilja, red bure, red puteljaka uz Velebit, pa red šetnje uz plažu je ono što joj je u tom trenutku najviše trebalo.
– Okrenula sam se svemu onom najljepšem iz prirode što mi je bilo dostupno. Znala bih se i po dva sata ujutro razgibavati i raditi vježbe opuštanja kroz osviješteno disanje. Isto tako sam rano shvatila da svoju krhku energiju moram iz stanja ‘žalovanja’ što prije usmjeriti na postizanje nekog unutarnjeg mira – koliko god to teško bilo, priznaje nam ova majka troje djece.
Najveća podrška bila joj je obitelj
Suprug joj je pomagao oko kućanskih poslova koje nije mogla obavljati u trenucima kada je bila fizički preslaba. Osim supruga i cijeli obitelj joj je pomogla time što je nisu previše sažalijevali. Kaže kako su joj se tada Udruge za podršku žena činile predaleke, ali i kako se tada najviše okretala sama sebi.
– To su oni trenuci kada ostaneš sam sa sobom i shvatiš da postoje samo dvije riječi koje najbolje opisuju cijeli taj neki moj proces transformacije: ‘promjena’ i ‘upornost’. Sve ostalo su individualne nijanse, dodala je Jadranka.
Danas više ne uzima hormonski lijek
Već dvije godine Jadranka više ne uzima hormonski lijek od kojeg je imala velike nuspojave u kostima i zglobovima, a koji je morala uzimati dugih sedam godina. Također, svi kontrolni nalazi su joj nakon završenog intenzivnog liječenja dobri.
– Vratila sam se svojem poslu i obitelji. Dogodi se i dalje da me pritisak povećih obaveza izbaci iz ravnoteže, ali čim primijetim da sam ušla u neko polje napetosti, pokušavam se rekuperati boravkom vani, malo sportskih aktivnosti, odlaskom na poneku opuštajuću masažu, a u zadnje vrijeme volim istraživati razne slojeve meditacija, otkrila nam je.
Poruka za sve žene
Jadranka ima i poruke za sve žene kako ne bi morale prolaziti kroz sve kroz što je ona prolazila.
- ne odgađati ni jedan preventivni pregled
- ako postoji i najmanja sumnja u “dobar nalaz”, otići na dodatnu pretragu
- ne bojati se nikakve dijagnoze, pa niti one teške
- energiju usmjeriti na aktivnosti koje mogu biti od pomoći u liječenju
- dozvoliti da radosne aktivnosti istisnu u drugi plan bolest, ali ne odbaciti niti teške emocije
- prigrliti svaki napor koji je potreban u uvođenju promjene kao blagodat koja će polako doći s vremenom
- čitati, slušati različita iskustva, informirati se o prirodi bolesti i o metodama liječenja
- dozvoliti si trenutak i biti sama sa sobom te otkrivati svoju prikrivenu snagu
- prepoznati sve one prikrivene oblike pomoći koji dolaze od najbližih, a ponekad i od svih onih koji to nisu
- kada tijelo oslabi, duh je onaj koji jača, raste i mijenja se i može nahraniti tijelo na razne načine
Ako i vi u svojem okruženju imate nekoga tko ima rak dojke, iz centra Sirius, koji se bavi pružanjem psiho-socijalne pomoći svim članovima društva, napisali su jasne smjernice kako se treba, a kako se ne smije ponašati. Odnosno što se nikako ne smije govoriti osobama oboljelima od raka dojke, ali i na koji im je način najbolje pristupiti, a to sve su napisali u objavi koju možete pogledati ispod.
Tako su ovo stvari koje možete reći nekome tko boluje od raka dojka:
1. Ne znam što da ti kažem, ali tu sam za tebe.
2. Želiš li razgovarati o tome kroz što prolaziš? Tu sam za tebe. Kako god tebi odgovara.
3. Sigurno ti je jako teško, kao i tvojima, ali imaš i moju potporu.
4. Još nisam sigurna kako ti mogu pomoći ali tu sam, nikuda ne idem.
5. Kada poželiš razgovarati o tome kroz što prolaziš – tu sam.
6. Želim ti pomoći. Reci mi što mogu učiniti za tebe – nabavka, odlazak u trgovinu, vožnja djece u školu, šetnja – što god ti treba.
