Život i kako ga napustiti: posljednji dan u životu običnog čovjeka koji je odlučio umrijeti
PJ McGrath ležao je u bolničkom krevetu, leđa i koščatih koljena istegnutih koliko god mu je krevet dozvoljavao. Glava mu je bila okrenuta na lijevu stranu i povijena prema naprijed tako da mu je brada, s tragovima nekadašnje kozje bradice, zamalo počivala na prsima.
Bio je umoran, bilo mu je mučno, a ipak je bio radostan. Kad bi ga netko upitao kako je, koristio bi tri riječi kako bi opisao svoje stanje. Dan je bio 28. srpanj 2016. godine, sretan dan, ako je vjerovati kineskom horoskopu, za nekoga rođenog u Godini Majmuna. Ta je činjenica radovala McGratha; bio je sretan što će umrijeti na sretan dan.
Foto: Pixabay
Iz sobe je raščišćena većina njegovih osobnih stvari koje je prikupljao tijekom posljednjih deset mjeseci, otkako je hospitaliziran u Peter Loughed Creed centru, gdje se liječio od raka grla. Staklenke začina koje je koristio kako bi pokušao dati okus bolničkoj hrani u vrijeme dok je još mogao jesti, jarko žuti jastučić u obliku nasmiješenog lica koji je držao u dnu kreveta, kutije digestiv keksića i pelene za odrasle – sve je to uklonjeno kako bi se napravilo mjesta za obitelj i prijatelje koji su sjedili u stolicama duž sobe, katkad u tišini, a katkad se prisjećajući starih vremena prije nego je McGrath dobio rak, prije nego što je odlučio da je današnji dan onaj na koji će umrijeti.
Tri slike koje je naslikao odmarale su naslonjene o prozorska stakla. Dvije od njih bile su namijenjene prijateljima koji su sjedili pored njegovog kreveta. Treća je bila za članove osoblja odjela 52 koji su brinuli o McGrathu od prvog dana njegovog dolaska u bolnicu. Stojeći u podnožju kreveta, njegova liječnica, koju ćemo nazvati doktorica H, postavila je jednu nogu u sivoj klompi ispred druge i nagnula se da odmori laktove na metalnoj ploči u podnožju McGrathovog kreveta.
„Kako je prošlo?“, upitala ga je, stavljajući ruku na njegovu nogu. Prilikom svake vizite bi ga dodirnula, prisno, na ne-liječnički način. Bilo je to u zalog obećanja koje je dala samoj sebi prvog puta kad su se upoznali, nakon što je shvatila da će njihov odnos liječnika i pacijenta biti drugačiji od bilo kojeg koji je dotad imala prilike iskusiti.
McGrath je morao podići glavu nekoliko centimetara da bi joj mogao odgovoriti, što je predstavljalo napor koji ga je ošamutio.
„Nisam popušio cigaretu do kraja, no bilo je lijepo izaći van“, odgovorio joj je.
„Drago mi je da si bio vani“, reče doktorica H smiješeći se, te doda: „sad ćemo odraditi pristanak ako se slažeš?“
„Spreman sam“, odgovorio je McGrath.
Pojasnila mu je da se koktel lijekova koje će primiti prilikom eutanazije naziva LAPU, što je bio akronim za naziv „liječnička asistencija pri umiranju“.
„Prvi i drugi lijek će te uspavati. Treći će ti paralizirati mišiće.“
Kad je završila, dodala mu je ploču za pisanje na kojoj se nalazio formular, a McGrath ga je potom potpisao.
U sobu je ušla sestra, koja je dovezla kolica s naslaganih deset igala. U četiri su se nalazila sredstva koja će provesti eutanaziju, a manje igle bile su ispunjene fiziološkom otopinom, spremne da u McGrathov krvotok ispuste slanu tekućinu nakon svakog lijeka, kako bi pročistile cjevčice. Po ulasku sestre s kolicima u sobu, jedna od njegovih kćeri izašla je u hodnik. Već je obavijestila svog oca da ne želi svjedočiti onome što će uslijediti.
„Sudjelujemo u stvaranju povijesti“, rekla je jedna od medicinskih sestara drugoj, stojeći u pozadini sobe.
***
McGrath je kvržicu u svom grlu prvi put primijetio 2011. godine. Radio je kao noćni poslovođa u jednoj kuhinji u kampu u Alberti, kapaciteta 1200 posjetitelja. U većini smjena bio je odgovoran za 40-ak zaposlenika koji su pripremali doručak i ručak. Njegovi djelatnici oslovljavali su ga sa „Chef“ i zadirkivali ga da će mu jednog dana ukrasti njegov voljeni japanski nož.
Seth Winters bio je mali od kuhinje, koji je obavljao sve što je trebalo obaviti. On je bio prvi koji je primijetio kvržicu na vratu svog šefa. Činilo se da iz dana u dan postaje sve većom. Winters je McGrathu već dva puta bio spomenuo kvržicu, no ovaj bi odmahnuo rukom, tvrdeći da nije riječ o ničemu zabrinjavajućem.
Rak je već jednom načinio prazninu u njegovom životu. Sad je napokon bio u fazi života u kojoj je bio sretan. Plašio se pri pomisli da bi mogao zaglaviti u labirintu bolnica i liječničkih ordinacija liječeći bolest za koju je pretpostavljao da je vjerojatno fatalna.
Rođen je 1956. godine u Torontu, s rijetkom anomalijom u vidu dodatne arterije koja se granala s aorte i završavala u lijevom plućnom krilu. Između dobi od dvije i osam godina već je šest puta prebolio upalu pluća prije nego što su doktori izvadili donji dio njegovog lijevog plućnog krila. To su bila njegova prva sjećanja na bolnicu.
Njegov je otac bio alkoholičar koji je često tukao njegovu majku, te se sin zakleo da on nikad neće postati alkoholičar. Možda se zato, kako bi često govorio, tako snažno oslanjao na marihuanu – presnažno, priznao je. Do sedamnaeste je pušio kutiju cigareta i deset jointova dnevno. Napustio je srednju školu i obavljao raznovrsne poslove: pomoćni, loše plaćen posao u tvornici sladoleda; zatim kratko posao skladištara i dilanje hašiša, prije nego se pridružio odjelu za slanje pošiljaka u lancu trgovina Sears. U dobi od 22 godine prihvatio je posao prodaje oglasnog prostora na radio postaji. Bio je karizmatičan, britak, dobro je pamtio imena i uvijek je imao neku priču za ispričati; stoga je neko vrijeme dobro zarađivao.
Godine 1981. McGrath je ušao u bar hotela u Otawwi i ondje ugledao Michelle, koja je sjedila sa svojim društvom. Zatražio je konobara da im odnese piće i stavi na njegov račun. Tako je počela ljubavna priča njegovog života, rekao je. On i Michelle vjenčali su se 1982. godine, a kasnije su im se rodile dvije kćeri: prva 1984. godine i potom, teška tek 700 grama nakon prijevremenog poroda, mlađa kćer 1986. godine. „Bože, kako smo ponosni roditelji bili“, prisjeća se McGrath.
Obitelj se smjestila u četvrti Bells Corners u Ottawwi. McGrath i Michelle redovito su kartali bridž, ona je bila poznata po svom čuvenom čokoladnom mousseu, a on po zbijanju šala. Iza fasade smijeha, mnogo su se svađali. McGrath je sa slabim uspjehom žonglirao između poslova. Novca je često nedostajalo. Prema njegovim tvrdnjama, „marihuana je stajala na putu našoj sreći tijekom svih godina našeg braka, a ja sam to čitavo vrijeme poricao.“ Michelle ga je nekoliko puta napuštala.
Na rođendan starije kćeri, 2002. godine, Michelle je dijagnosticiran uznapredovali rak jetre. Umrla je svega 54 dana kasnije, ostavivši McGratha i svoje kćeri šokirane i slomljene. McGrath je uzeo dvogodišnju stanku od posla, namjeravajući se fokusirati na svoje kćeri. Umjesto na njih, fokusirao se na travu. „Ispušio sam vlastiti mozak, doslovno. Zanemario sam vlastitu djecu na užasan način, i to je nešto zbog čega ću žaliti čitav život“.
Starija kći odselila je u Albertu, a 2005. godine McGrath je pošao za njom. Okušao se u nekoliko poslova u Calgaryu prije nego se zaputio na naftne bušotine u sjevernom dijelu Alberte. Ondje je dvije godine gledao kvržicu kako raste i steže mu grlo. Kad je dosegla veličinu bejzbolske loptice i počela mu ometati disanje, McGrath je napokon otišao liječniku, koji mu je u listopadu 2013. godine dijagnosticirao metastazirajući rak grla.
Tijekom školovanja doktorice H nije se razgovaralo o eutanaziji, iako je tema već odavno bila kontroverzna. Tijekom preddiplomskog studija, Doktorica H slušala je kolegij koji se bavio etičkim implikacijama eutanazije. Bila je vrlo zainteresirana za koncept autonomije pacijenta, ‘ideju da svatko ima pravo odlučivanja o vlastitom zdravlju i tijelu’. Nakon diplome radila je u brojnim bolnicama u Calgaryu, skrbeći o odraslim pacijentima kojima nije bio potreban liječnik specijalist. Njezini pacijenti bolovali su od upale pluća, raka, problema u ponašanju povezanih s demencijom. Pretežno su to bili siromašniji stanovnici grada, s velikim postotkom imigranata; većina njih bili su smješteni na odjelu gerijatrije.
Tijekom svoje karijere svjedočila je smrti brojnih pacijenata, što je bilo razumljivo s obzirom na stanje populacije pacijenata o kojoj je skrbila. Smrt je često stizala i neočekivano; bila je rijetkost, kazala je, da pacijent mirno umre u bolnici čekajući na mjesto u jednoj od ustanova za palijativnu skrb.
„U velikom broju primjera radilo se o hitnim slučajevima“, prisjeća se doktorica H, „i njih bismo zvali Šifra 66; to su bili slučajevi kad bi se pacijentu naglo pogoršalo stanje, a vi shvatili da ako nešto ne učinite smjesta, on umire. To je bilo izuzetno stresno za obitelj, no ni nama liječnicima nije bilo jednostavno.“
Njena uloga je često zahtijevala da donosi teške odluke o načinu na koji će se skrbiti o pacijentu. Prije dvije godine promatrala je ženu s metastaziranim rakom jajnika, doseljenicu na privremenom radu, kako odlazi iz bolnice ravno na posao. Morala je poslati novac svojoj obitelji. Doktorica H izrazila je žestoko neslaganje s tom odlukom, no osjećala je da je važno da poštuje ženin zahtjev.
„Pacijenti imaju pravo donositi odluke o svom liječenju, rekla je. „Kao liječnici mi je izuzetno važna pacijentova autonomija i pravo da donosi vlastite odluke o vlastitom tijelu te da slijedi vrijednosti koje su mu važne“, rekla je.
U veljači 2016., nekoliko mjeseci prije nego što je federalna vlada predstavila zakon o eutanaziji, doktorica H. zaprimila je kratak upitnik iz zavoda za zdravstveno osiguranje Alberte, koji je tražio medicinsko osoblje, liječnike i medicinske tehničare, koji bi bili voljni asistirati pri eutanaziji pacijenata jednom kad zakon bude izglasan. Doktorica H. upisala je zatim svoje ime.
McGrath u početku nije želio liječiti rak, no pristao je podvrgnuti se intenzivnom režimu u trajanju od 26 dana kemoterapije i radijacije nakon što mu je liječnik rekao da će ponovno moći raditi. McGrath se odmah dao u potragu za rabljenim kamiončićem, maštajući kako će po završetku tretmana prodavati hamburgere s vlastitim gurmanskim umacima koje je specijalizirao pripremati dok je radio na naftnim bušotinama. Međutim, njegovo se stanje počelo pogoršavati. U samo nekoliko tjedana od posljednje kure radio terapije, kralježnica mu je počela slabjeti. Bilo mu je sve teže kretati se. Isprva mu je bio potreban štap, zatim hodalica; jednog jutra u listopadu 2015. godine probudio se i nije više mogao ustati.
Primljen je u centar Peter Lougheed nakon što je postalo nemoguće da kod kuće živi sam. Više nije mogao pravilno gutati zbog prevelikih oštećenja tkiva na vratu. Liječnici su mu do želuca proveli sondu za hranjenje, koju je McGrath uporno izvlačio van. Odbijao je da ga se hrani preko cjevčice.
Dr. Mark Evans brinuo se o McGrathu čim je hospitaliziran, no nije očekivao da će njegov novi pacijent još dugo poživjeti. McGrath, koji je oduvijek bio mršav, bio je potpuno ispijen, a vrat mu je bio svinut. Dr. Evans naložio je da se provedu pretrage kako bi se zaustavilo širenje McGrathovog raka, no na njegovo iznenađenje, tumor je bio relativno stabilan. Ubit će njegovog 60-godišnjeg pacijenta polako.
Upisao je McGrathovo ime na podužu listu ljudi koji su čekali svoje mjesto u ustanovama za palijativnu skrb, no nije bilo izvjesno da će McGrath doista i pronaći mjesto, s obzirom da je potpadao u neuobičajenu kategoriju; previše bolestan da bi ostao kod kuće, previše kompliciranog stanja da bi bio u uobičajenim ustanovama za njegu bolesnika, premlad za dom umirovljenika. „Bio je u sustavu, no nisam siguran da bi se moglo reći da je bio na listi čekanja“, rekao je Evans.
Tijekom narednih deset mjeseci, peti kat bolnice postao je McGrathov dom. Određena mu je kašasta ishrana kako bi se smanjio rizik da slučajno udahne hranu ili tekućine te razvije posljedično upalu pluća. Bivši šef kuhinje nastojao je svoje bolničke obroke učiniti ukusnijima korištenjem brojnih začina koje je držao na bolničkom stolu – limunsku travu, češnjak u granulama, ekstrakt vanilije. I obična voda bila je proglašena opasnom, tako da je McGrath pio zgusnutu verziju koja je svojom teksturom podsjećala na med.
Počeo je slikati, što mu je bio hobi još u srednjoj školi, no odustao je kad mu je otac rekao da je slikanje primjereno ženama. Winters, njegov prijatelj iz kampa, donio mu je platna i akrilne boje. McGrath je potom slikao krajolike, prema sjećanju.
2016. godine, kako je zima odmicala, počeo mu je slabjeti vid. Do proljeća već nije mogao vidjeti dovoljno da bi slikao. Nije mogao uspravno sjediti. Njegovateljice su povukle njegov krevet bliže prozoru i okrenule ga lijevo, jer je na taj način nešto sunčeve svjetlosti dolazilo k njemu, a kako nije mogao pomicati vrat, to je bilo jedino mjesto s kojeg je mogao gledati televizor. Koža mu se osušila i popucala, te su mu lice prekrile ranice. Ruke su mu bile pune ogrebotina od češanja u snu. Kad bi mu došli u posjetu, zamolio bi posjetitelje da povuku stolac s njegove lijeve strane, i sjednu u ravnini njegova ramena. To je bio jedini način na koji ih je mogao vidjeti.
Nedostajale su mu lazanje i špageti, slikanje i odlazak u prirodu. Bavio se mišlju da zamoli prijatelja da mu pomogne okončati život, i za tu je svrhu u torbu sakrio dvije bočice morfija. U lipnju 2016. godine izložio je plan svome liječniku. „Loše mi je, i postajat će samo gore“, rekao je, „ne mogu vječno ležati u krevetu i gledati ovo s**** – oprostite na psovci, doktore, svaki dan i cijeli dan. Što imam od takvog života, trebam više!“, zavapio je. Od samog početka osjećao se pomiren sa svojom odlukom.
***
Šesnaest mjeseci prije McGrathove odluke kanadski je Vrhovni sud jednoglasno ukinuo zabranu eutanazije, presudivši da je takva zabrana u suprotnosti s kanadskom poveljom prava i sloboda koja je imala ulogu ustava. Zakon naziva C-14, koji je Kanađanima zakonski omogućavao da potraže liječnika koji će im pomoći pri umiranju, definirao je određene kriterije pod kojima se ta vrsta pomoći mogla provoditi. Zakon je na snagu stupio svega nekoliko dana nakon što je McGrath zamolio svoju liječnicu da mu pomogne umrijeti. On je bio jedan od prvih koji je pod okriljem zakona zatražio da mu se omogući umrijeti, a njegov je slučaj bio vrlo specifičan – umirao je, dakako, no to se odvijalo vrlo sporo. Premda se već nalazio u stanju u kojemu je njegova smrt bila neminovna, „razumski predvidiva“, kako je nalagao zakon, istovremeno se nalazio u bolnici, čije je osoblje bilo isključivo posvećeno misiji spašavanja i produljivanja života svojih pacijenata.
Matt Cloutier, 28-godišnji liječnik koji je tog ljeta počeo raditi u bolnici, preuzeo je McGrathov slučaj nekoliko dana nakon što je McGrath pčodnio zahtjev za eutanazijom. Cloutier nikad nije bio uključen u slučaj asistirane smrti i nije znao kako se osjeća po pitanju savjesti u vezi teme. Uprava bolnice omogućila mu je da McGrathov slučaj prepusti nekome od kolega, no Coultier je osjećao da je važno da bude uz svog pacijenta. „Ja sam liječnik i to je moj poziv. Potpisao sam zakletvu po završetku medicine i prisegnuo da ću brinuti o svojim pacijentima bez obzira na sve. To je pravilo moje karijere i po njemu živim“, rekao je Cloutier.
Cloutier je proveo opsežnu istragu kako bi bio siguran da je rak uzrok polagane smrti njegovog pacijenta, a ne kakva greška u zdravstvenom sustavu. Prekapao je duboko po McGrathovoj povijesti, raspitujući se o njegovoj prošlosti, simptomima i vrijednostima. Pokušao je sve što je bilo u njegovoj moći da McGrathove bolove stavi pod kontrolu, pomogne mu jesti i poveća njegovu mobilnost.
McGrathova odluka nije bila dobro prihvaćena od sviju. Njegova djeca, kako je McGrath rekao: „Imaju poteškoća s prihvaćanjem da ću to doista učiniti, no također shvaćaju da patim, pa su ipak rekli da je to u redu“. Bez ikakvog upozorenja objavio je vijest o svojoj eutanaziji na Facebooku, što je mnoge razljutilo. Neki su mu se povratno javili privatnom porukom. Stara kolegica iz kampa privatno se javila i ispričala na šutnji nakon objave na Facebooku, pojašnjavajući da je dugo razmišljala o njegovoj odluci. „Poštujem tvoju želju“, napisala je, „i premda ćeš mi strašno nedostajati, znam da je tako najbolje.“
Laura Poulter, jedna od najboljih prijateljica njegove pokojne supruge Michelle, izjavila je da joj se gadi način na koji svi razgovaraju o njegovom planu, premda je i sama smatrala da je McGrath dovoljno propatio. „Michelle bi bila gadno bijesna na tebe“, izjavila je.
Jedna od sestara koje su skrbile o McGrathu rekla mu je da taj dan neće doći na posao jer se eutanazija sukobljavala s njenim vjerskim uvjerenjima. „Rekao sam joj: ‘Ne brini, ja poštujem tvoja uvjerenja’“, izjavio je McGrath, dodavši kako vjeruje u Boga, ali ne vjeruje u organiziranu religiju i njene institucije. „Ne znam što se dogodi kad umremo“, izjavio je McGrath, „jer sve što imamo su nagađanja. Eutanazija nije lak izlaz, ona je definiran izlaz iz patnje. Znam kada odlazim s ovog svijeta i na koji način i neću to zaustavljati. Mislim da baš nitko ne bi želio živjeti znajući svakog davna da polako kopni“, zaključio je.
U lipnju, nepuna dva tjedna nakon što je kanadski Senata izglasao pravo pacijenata na eutanaziju, doktorica H nalazila se na odjelu hitne pomoći kad je šef odjela bolnice u Calgaryu došao do nje i potapšao je po ramenu: „Želio bih s tobom razgovarati o eutanaziji. Imamo jedan slučaj te se nadam da ćeš nam pomoći.“
Premda je bolnica zaprimila već nekoliko zahtjeva za eutanazijom, ovo je bio prvi koji je udovoljavao kriterijima. Doktorica H već je usvojila sve zakonske procedure koje je zahtijevala ova tema, i naučila sve protokole koje je propisivao zakon; pri tome je shvatila da se u postupku koriste određeni lijekovi s kojima dotad nije imala prilike susresti se. Kasnije je opisala tjedne koji su prethodili samom činu kao najteže u svojoj karijeri. Pročitala je mnoge stranice dokumenata koje su objavile profesionalne organizacije, smatrajući neke od preporuka međusobno kontradiktornima. Primjerice, u njima je stajalo da liječnici koji žele mogu uložiti priziv savjesti te se izuzeti iz postupka, a opet se preporučivalo da liječnici ne napuste svoje pacijente.
Doktorica H nije znala kako se njeni kolege osjećaju u vezi eutanazije, te bi u razgovorima nehajno započinjala ovu temu, bez da bi jasno dala do znanja da je ona ta koja će uskoro provesti jedan takav postupak. Nekoliko dana prije termina McGrathove eutanazije izjavila je: „Bojim se da će ljudi saznati za ovo, i pažljivo odabirem kolege i prijatelje pred kojima ću o tome govoriti. Ne želim da me ljudi promatraju drugačije ili da pomisle da bih ikad drugima nametala svoja razmišljanja o samom zahvatu.“
U snu je počela škrgutati zubima, te se budila s glavoboljom i mučninom. „Toliko straha i nerazumijevanja se rađa u ljudima kad pomisle na eutanaziju, a ja ne želim biti reklamni primjerak tog zahvata. Za početak, postoji ogroman sigurnosni rizik, ne samo za mene, već i za moju obitelj.“
A dvojbi je bilo mnogo, čak i u tumačenju same liječničke zakletve: „Učili su nas da ne činimo štetu, što je jedna od prvih fraza liječničke etike. Zvuči kontraintuitivno da se od vas zatraži da okončate nečiji život, pa mi smo ovdje da liječimo. No što ako šteta proizlazi iz nečinjenja, svakodnevne patnje našeg pacijenta koju produljujemo zadržavajući ga na životu?“
Ujutro 28. srpnja, McGrath se probudio umoran i bez apetita. Medicinske sestre premjestile su ga u sobu na suprotnoj strani odjela, koja je bila dovoljno velika da primi članove njegove obitelji i prijatelje. Presvukle su ga iz pidžame umrljane krvlju u čistu i nanijele hidratantnu kremu na ispucalu kožu njegova lica.
Doktor Coultier je naredio da se McGrathu ubrizga lijek protiv mučnine kako bi mogao uživati u svom posljednjem ručku: voćnom frapeu. No medicinske sestre nisu mu dale lijek iz straha da će povratiti. Čitavo su jutro McGrathove kćeri ulazile u sobu i izlazile iz nje noseći frape, sve dok njihov otac nije najzad bio spreman popiti ga.
Njegov liječnički trio – doktor Cloutier, doktorica H i još jedan liječnik koji je želio ostati anoniman, bili su iznenađeni kad su oko podneva ušli u njegovu sobu i pronašli McGratha nemoćnog i preslabog da uživa u frapeu ili da izađe popušiti svoju posljednju cigaretu, kako je planirao. „Šefe, žao mi je“, rekao je Cloutier naslonivši laktove na McGrathov krevet. Odlučili su dati McGrathu lijek protiv mučnine Zolfran, nakon čega će pričekati da vide hoće li se osjećati dovoljno dobro da izađe van prije postupka.
Medicinska sestra koja je došla iz Foothill Medical centra kako bi sudjelovala u zahvatu uvela je iglu u obje McGrathove vene, točno iznad lakta, gdje su bile očuvane. „Koliko se sjećam, imate sjajne vene“, nasmiješila se McGrathu dok mu je alkoholom čistila područje prije uboda.
Atmosfera u sobi bila je napeta dok je Zofran polako kapao u McGrathovu intravenoznu otopinu. Bila je to komplicirana mješavina ljudi koji su se redom osjećali nelagodno: kćeri, daljnja rodbina, prijatelji s naftnih bušotina koji nikad prije nisu upoznali obitelj, fotograf i novinar. Neki među njima kurtoazno su čavrljali čekajući da lijek počne djelovati. McGrath je svojim kćerima pružio mobitel, a Wintersu je dao japanski nož kojemu se nekoć toliko divio, u vrijeme kad su zajedno radili u kuhinji. Kćeri su ga nježno zadirkivale da bi mu dobro došla manikura za njegove duge nokte.
Porters je došao kako bi u kolicima odvezao McGratha do terase na drugom katu bolničke zgrade, gdje je McGrath poželio popušiti svoju posljednju cigaretu; prvu otkako je hospitaliziran. Njegove kćeri polako su koračale za njima, zagrljene. Na terasi su se sklonili u kut kako ne bi bili na vidiku bolničkog osoblja. Winters je zapalio cigaretu i dodao je McGrathu, koji ju je držao između palca i kažiprsta. „Imam osjećaj kao da mi je ovo prva cigareta koju sam ikad zapalio“, nasmiješio se McGrath. Popušio je malen dio cigarete prije nego što su ga odvezli natrag u sobu.
U 14:15h, svo troje liječnika vratilo se u sobu broj 16. Odlučili su da će svo troje prisustvovati činu kako osobe izvan sobe ne bi znale tko je točno McGrathu ubrizgao koktel lijekova od kojih će umrijeti. Svi su stali u liniji uz zid pored kreveta. McGrathova mlađa kći držala ga je za ruku, stojeći pored njegovog lijevog ramena kako bi je mogao vidjeti. Njezina starija sestra napustila je sobu, kako je već ranije najavila ocu.
Prvi lijek bio je anksiolitik koji je imao zadaću djelovati poput sedativa i opustiti McGrathu mišiće. Doktorica H polako je ubrizgavala lijek dok je drugi liječnik pomno pratio vrijeme na satu: „Trideset sekundi“, rekao je, „minuta.“
„Volim te“, rekla je McGrathova kći ocu. „I ja tebe volim, dušo“, pogledao je u nju, duboko uzdahnuvši.
Lijek je prolazio kroz cjevčicu točno dvije minute, nakon čega je isprana fiziološkom otopinom. McGrath je zatvorio oči, a njegova kći je učinila isto, gladeći mu ruku.
„Osjećam kako djeluje“, tiho je rekao McGrath. Uskoro mu je brada dotaknula prsa, kao da je zadrijemao. Kako su mu se mišići počeli opuštati, ispružio je noge.
„Možda neće moći razgovarati s vama, ali vas može čuti“, pojasnila je doktorica H McGrathovoj kćeri. Nakon što joj je sestra dodala još jednu iglu, doktorica H ubrizgala mu je anestetik kako ne bi osjetio iduće sredstvo, propofol, koji će inducirati stanje kome. „Ovo sredstvo odvest će ga u komu“, objasnila je doktorica, „ponavljam, možda Vas može čuti, ali za nekog ovako krhke građe kao što je Vaš otac, možda je to to.“
Doktorica H podigla je McGrathove kapke kako bi provjerila ima li pokreta očiju. Nakon što ih je zatvorila, jedno je oko ostalo je poluotvoreno. McGrathova kći zamolila je da spusti kapak.
Sestra je dodala doktorici H iglu sa sljedećim preparatom, koji će zaustaviti rad McGrathovih mišića, no ne i srca. „Nakon paralize mišića“, pojasnila je doktorica H, „srce prestaje kucati, ali je teško procijeniti koliko dugo će biti potrebno da se to dogodi.“
Snažnim pokretom, doktorica H ubrizgala je preparat u McGrathovu venu.
Minute su prolazile sporo i nervozno, a zvuk bolničkih aparata bio je isprekidan šmrcanjem i jecajima okupljenih. McGrathova kći svakih se nekoliko minuta obraćala ocu.
Cloutier se nagnuo i položio stetoskop na McGrathova prsa. Zadržao ga je ondje nekoliko sekundi, pažljivo slušajući, a zatim se okrenuo ostalima i kimnuo glavom, potvrđujući da mu srce i dalje kuca. Ponovio je postupak nekoliko puta, a zatim su u McGrathovu venu ubrizgali posljednju dozu propofola.
Devetnaest minuta nakon početka procesa, Cloutier je ponovno stavio stetoskop na McGrathova prsa. Liječnik je držao glavu gore, dlana oslonjena na McGrathovu ruku, slušajući. Okrenuo se prema ostalima u sobi, i kimnuo glavom.
McGratha više nije bilo.
Ovaj tekst Christine Frangou i posljednje fotografije prije smrti PJ McGratha izvorno su objavljeni na portalu Calgary Herald, 7. travnja 2017.
