Željko Krznarić: “Treba političarima dati da godinu dana žive od naših mirovina”
Naš proslavljeni pjesnik i tekstopisac Željko Krznarić izrazito niske mirovine smatra podcjenjivanjem ljudi i njihovog rada. Iznose koje umirovljenici primaju, nakon pošteno odrađenog cijelog radnog vijeka, smatra okrutnim od strane države. Kaže kako je lako onima s 18.000 plaće ili mirovine suosjećajno pričati o mirovinama ispod svakog dostojanstva. Poručuje im neka probaju s 2.000 izgurati mjesec!
Željko Krznarić, Foto: Privatni album
– Jako me zanima tko troši moj novac! U mirovini sam 12 godina, i dalje radim, a na honorare se uplaćuju doprinosi. Zdravstveno ionako imam, kao i svi umirovljenici, pa ne razumijem zašto ga i dalje plaćam? Što se mirovinskog tiče, bilo bi logično da se nakon nekog vremena mirovina uveća za neki dio tog novca. Ni lipa nije pridodana u 12 godina, pa se pitam kamo ide taj novac, ako ne za moje mirovinsko? – govori nam 76-godišnji Željko Krznarić.
Naš proslavljeni pjesnik i tekstopisac o tome se i raspitivao. Rekli su mu da se po zakonu honorari moraju uplaćivati s doprinosima. Nitko mu nije dao odgovor na to, kad već ponovo mora uplaćivati u mirovinsko, zašto se to, s vremena na vrijeme, u nekim postocima, ne dodaje njegovoj mirovini. Niti kad već opet uplaćuje zdravstveno, zašto nema barem neke olakšice. Uplaćivao je cijeli život, uplaćuje i dopunsko, sad i na honorare. A kad mu zatreba, jednako čeka kao i netko tko uplaćuje samo obvezno zdravstveno.
Iako je u mirovini od 2010. ni dana nije proveo, a da ništa ne radi. Smije se kad mu se spomene koliko dugo je umirovljenik.
– Zar toliko već? Država me sigurno već mrzi, koliko dugo mi isplaćuje mirovinu. I Boga pitaj koliko će još plaćati…. – šali se.
I dalje radi na Zabavnom radiju, piše pjesme, tekstove za pjevače, nastupa i na književnim večerima. Vjeruje da će do kraja godina izaći njegova 19. zbirka poezije, a radi i nove pjesme za festivale u Pitomači, Šibeniku… Mnogi ga pitaju, čude se zar još uvijek radi na radiju.
– A što bih trebao? Sjediti u fotelji ispred televizora i biti gotov za mjesec dana? Ovako sam među ljudima, a i dalje me veseli moj posao. To je najvažnije – kaže.
S mirovinom i honorarima ne bih zatvorio mjesec
Bez svoga posla ne može. Naviknuo se, cijeli život piše, novinarski prati neke događaje i ne može si zamisliti sutra bez toga. Njegov motiv za radom u 76. godini prvenstveno je strast prema pisanju, financije su tu sekundarne, ali ne i manje važne.
– Bolje je ne govoriti kakve honorare dobivam. Nisu mali, nego super mali. Da nema žene, s mirovinom i honorarima ne bih zaokružio kući budžet – ne skriva.
Visine mirovina, nakon pošteno odrađenog cijelog radnog vijeka, smatra okrutnim od strane države. Kaže kako je lako političarima i svima drugima s 18.000 plaće ili mirovine suosjećajno pričati o mirovinama ispod svakog dostojanstva.
– Treba im dati da godinu dana tako žive pa da vidimo bi li i onda samo pričali ili se doista borili za umirovljenike. Imamo zemlju u kojoj stariji ne mogu živjeti. Nikad više neće si moći priuštiti ono što su prije mogli. Nemaju čak ni za goli život, za platiti režije i kupiti sve što trebaju u dućanu, ljekarni. A baš oni su najpošteniji platiše. Prvo će, da ne bi slučajno ostali dužni, podmiriti sve režije, a njima što ostaje. Ako nemaju djecu da im pomognu, tužne su to sudbine i naravno da je to okrutno od strane države – govori.
Izrazito niske mirovine smatra podcjenjivanjem ljudi i njihovog rada. Njegov prijatelj je radio kao profesor, a kad je došlo vrijeme za mirovinu, dobio je 2.000 kuna. Taj čovjek je, priča Krznarić, proveo život svake školske godine sa 40 učenika. Podignuo je generacije, pripremio ih za život i onda je, pita se, dobio – što?
Smatra da bi država u svakom smislu trebala pokazati više poštovanja prema starijima. Čini se da su svakoj generaciji bili važni osim ovima koji ih ponižavaju već 30 godina. Željko itekako pamti koliko su mu u počecima vrijedili njegovi savjeti.
Nekad smo na Porinu nosili smoking, a žene večernje toalete
– Uvijek su mi stariji kolege bili važni. Nisam griješio i razmišljao “Stari su”. Znao sam i tad da ću i ja jednog dana doći u njihove godine. I moji roditelji su mi to usadili, od malih nogu učili me poštovati starije. Cijenio sam ljude pune iskustva, od njih se može samo naučiti – priča.
Iza njega je više od 500 uglazbljenih tekstova i 18 knjiga. Puno je naučio od pokojnog Đorđa Novkovića, govorio mu je kako se treba pisati.
– Rekao mi je “Bog ti je dao talent da pišeš poeziju, ali pisanje tekstova je primijenjena umjetnost. Poezija i stihovi za glazbu su različiti pojmovi” – prisjetio se.
Volio je s njim raditi, Đorđe ga je toliko toga naučio da mu druge velike face nisu bile potrebne. No, ističe, nikad nije odbacivao tuđe sugestije. Osim s Novkovićem, radio je i s Đelom Jusićem.
– Imao sam sreću naletjeti na dva barda hrvatske glazbene scene. Obojica su mi pomogli da izbrusim pisanje, da bude kako treba. Daljnja suradnja s njima pokazala je da su bili jako dobri učitelji, da su uvijek bili u pravu – kaže Krznarić.
Osim s Novkovićem, volio je raditi i s Kemalom Montenom. Đorđe je, priča, imao pronicljivost da uvijek izvuče nešto komercijalno iz njegovih tekstova. Obojica su pritom jako pazili da od teksta ne nastane ‘kuruza’. Kod Montena je mogao u tekstove ubacivati poeziju, Kemica je to volio.
Za pjesmu “Uzalud vam trud svirači” dobio je Porin, za “Nek ti bude ljubav sva”, Nagradu grada Zagreba. Puno je nagrada bilo i na festivalima. Krznarić kaže kako mu je Porin za pjesmu Prljavaca najdraži. Houra i on skupa su napravili pjesmu, a nagradu ističe zato što je to bio njegov prvi Porin. Pamti i atmosferu u Kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner.
– Morao si imati smoking, a žene večernje toalete. Bila je to uistinu razina, prije nego se Porin preselio u neke balone i sportske dvorane. I na Dori je bilo veselje. Matematički je već bilo gotovo, govorili su mi “Gotovo je, pobijedio si”. Nisam vjerovao, odgovarao sam “Ništa nije gotovo, čekaj da svi odglasaju do kraja”. Pamtim taj adrenalin glasovanja, osjećaj kad vidiš da pobjeđuješ… divno. Svaka nagrada mi je važna i laže svatko tko kaže suprotno – govori.
Napisao je pjesme od kojih će mnoge ostati za vječnost. Kići “Otiš’o je otac moj polako”, Gazdama “Zbog tebe sam to što jesam”, Toniju Cetinskom “Nek’ te zagrli netko sretniji”, “Nek ti bude ljubav sva”… Sve četiri pjesme ostale su zauvijek, redom su evergreeni i ljudi se čude kako to da ni jedna nije dobila Porin.
Biram mlađe prijatelje, da me i oni ne ostave
– I danas se sve vrte na radio postajama, a Toni mi je rekao da na svakom koncertu mora otpjevati “Nek’ te zagrli netko sretniji”, da ne može proći koncert bez te pjesme. Ostale su bez Porina, ali u srcima ljudi. Možda je to i bolje. Da sam trebao birati, odabrao bih da ostanu u srcima ljudi. To mi je važnije od Porina – rekao nam je.
Pjesme su to koje i danas bude velike emocije, a nastale su na istinitim događajima. Nerijetko su priče, životi starijih kolega… utjecali na njegove tekstove. Bile su to dobre, iskrene, životne priče. Nije, kaže, svaki tekst autobiografija. Zajedno su nadodali, nakitili pa kad su shvatili da se ljudima sviđa, onda je to bilo to.
– Utjecaj mog i Kićinog oca, kad smo radili “Otiš’o je otac moj polako” jako se osjeti. U tih pet kitica sabijena je ogromna emocija, odličan spoj teksta i glazbe. Pjevat će je generacije – priča.
S Kićom se često družio. Više su se, govori, družili, nego pjesama napravili. Pamti ga kao nepresušno vrelo viceva, dizanja raspoloženja… Teško se miri s odlascima velikana, redom su to bili njegovi prijatelji. Rajko Dujmić bio mu je vjenčani kum.
S Kićom Slabincem bio je veliki prijatelj, Foto: Privatni album
– Dragi ljudi odlaze i teško mi je. Svaki put se sjetim Arsena i njegovih stihova “S kime ću ja ostati mlad, ako svi ostarite, s kime ću ostati, ako svi odete”. Teško mi je reći s kime se danas družim. Biram što mlađe, da me i oni ne ostave – govori.
Ponosi se i Nagradom grada Zagreba, Medaljom grada Zagreba koju je dobio za CD “Zagreb u pjesmi Željka Krznarića”. Deset novih pjesama o Zagrebu koje izvode razni pjevači. Pitamo ga što je to tako čarobno u Zagrebu da stalno piše o njemu.
– Sve! Volim otići iz Zagreba, da bih se mogao vratiti. Obožavam Zagreb. Na tom CD-u smo drugačijem pristupom opjevali Zagreb, njegove lokacije, znamenitosti. Imamo pjesmu “Tramvaj broj 2” koji ima najdužu trasu, “Kaptolsku katedralu”, “Top s Lotrščaka”, “Uspinjaču”…, opjevali smo sva poznata mjesta. I TZ grada Zagreba se uključila, ali nismo ga još promovirali zbog covida. Nadam se da ćemo to napraviti do ljeta u kuli Lotrščak – kaže.
Nagradu “Zvonimir Golob” dobio je za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu “Ti imaš oči koje sam nekada viđao”. Nije, pojašnjava, stigla biti objavljena. Kad su raspisali natječaj, ušla je u konkurenciju za neobjavljenu pjesmu i pobijedila. Kasnije je objavio knjigu i nazvao je po toj pjesmi.
Veseli se što se dogovorio s još jednim velikanom, da do kraja godine snime njegov CD poezije. Stihove će recitirati Branko Uvodić.
– To je ljubavna poezija, a on je fenomenalno govori. Mislim da je Branko najveći fan mojih stihova. Još krajem 80-ih, završavao je ondašnje “Nedjeljno popodne” s mojom poezijom – završava Željko.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
- Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
- Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
