Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
Omiljeni glumac u sjajnoj je kondiciji, dobrog zdravlja. Živi u prirodi, divnom zelenilu Vukomeričkih gorica, bavi se životinjama. Ima pse, mace, jato vrabaca koji ga svako jutro zovu da ih nahrani. Pili drva, loži vatru, druži se s prijateljima… Mirovina po njemu nije dugo putovanje u noć, kraj krajeva, neka tragedija, razlog za depresiju, već naprosto početak novog životnog ciklusa…
Žarko Savić Foto: Privatni album
– Država najviše brine o onima koji su joj najpotrebniji, najkreativniji i to je normalno. Ali trebala bi brinuti i o tome da ekonomski bude uspješna i da mirovine budu veće. Onakve, kakve ljudi u starosti trebaju imati, a ne da dodatno rade kako bi preživjeli. To je osnova i to se mora ispraviti – rekao nam je Žarko Savić (72).
Omiljeni glumac u mirovinu je otišao na svoj 65. rođendan sa zanimljivom filozofijom. Smatra da se život odvija ciklički i kraj jednog ciklusa, u 65. ujedno je i novi početak.
– Mirovina nije dugo putovanje u noć, kraj krajeva, neka tragedija, razlog za depresiju. Jedna prijateljica mi je nedavno svoj odlazak u mirovinu predstavila tragično. Rekao sam joj je da to nije prestrašno, neka gleda na mirovinu kao na novi početak, priliku da aktivira sve interese koje do tad nije stizala i ona je prihvatila savjet. Kasnije mi se zahvaljivala, rekla da stiže sve – kaže.
Smatra da bismo kao društvo trebali biti senzibilniji za interese svih nas pa tako i starijih ljudi. Ne treba, govori, za starije tražiti posebne privilegije, ali traženje boca i kopanje po kontejnerima je sramota za ovu zemlju.
– Kakvi kontejneri? Država mora pokazati brigu o svim članovima društva, pa neka se potrude. Sramota je da danas bilo tko tako živi. Gledam pučku kuhinju Sv. Antuna, pa to je red od 30, 50 metara… ljudi čekaju na toplu juhicu. Drugačije se o toj našoj državi ranije pričalo, da će biti blagostanje. Ne treba biti blagostanje, neka bude normalni standard za sve građane. Briga države nije osigurati građanima da dobiju jelo u pučkoj kuhinji nego osigurati egzistenciju. Ako je minimalna, to onda znači da si mogu sve nužno priuštiti, da mogu preživjeti mjesec i pritom sve podmiriti. Ovo je ispod minimalne – kaže.
Popis stanovništva, koji je, šali se, poput mjesne zajednice u primjerice Šangaju, govori koliko zapravo malo ljudi ovdje živi pa ne razumije zašto se ne može napraviti harmonija. Kad govori o starijim ljudima, trn u oku su mu domovi za starije i nemoćne, za koje se čeka po desetak godina. To znači da ih treba biti puno više.
Sustav odnosa prema starijim ljudima je upitan
– Donedavno sam brinuo o kolegi koji je preminuo. Trebalo je potegnuti sve moguće veze, 20 puta išao sam u socijalno samo za to da mu se nosi hrana. A sve je on plaćao. Socijalna služba treba o tome brinuti, ne ljudi. Premalo je domova, predugo se čeka, upada se po vezama, preskupi su, a Boga pitaj i kako je unutra. Ljudi koji trebaju njegu 24 sata moraju biti u domu i to se automatizmom treba rješavati, ne preko veze. Sve je prepušteno stihiji pa tko preživi, preživi – govori.
Upitan je, smatra, sustav odnosa prema starijima. Ima, govori, ljudi koji ne mogu ni doći do pučkih kuhinja, a ne mogu ni u dom jer ga nemaj čime platiti. Mnogi od tih danas nemoćnih, ističe, nekad su bili dobri za društvo, radili su… o hospicijima da i ne priča. Navodi primjer Švedske, koja je davnih godina svojim građanima osigurala lijep život. Od trenutaka kad su tek kretali u život do starijih dana. U svakoj životnoj dobi država je tu da pomogne, ako Šveđanima zatreba.
Žarko Savić, Foto: Privatni album
– Švedska nam je u mojoj mladosti bila pojam, uzor. Svaki gradić imao je nekoliko stotina ili tisuća stanova. Dečko i cura, počeli su hodati kao studenti, a ovi su im rekli “Izvolite, imate stan”. Država ga je sufinancirala jer su već tad brinuli da se ljudi ne pate. I to je bio namješten stan. Kod nas ljudi moraju u podstanare, a najam stana jedva plaćaju. Na gostovanjima nas nisu smjestili u hotel, nego baš u jedan takav stan pa znam kako su izgledali – prisjeća se.
Žao mu je da ljude danas često treba podsjećati na kontinuitet i tradiciju. Sve se na nešto nastavlja, i Žarko se nastavio na ljude prije njega. Netko će se, govori, nastaviti na njega. Pamti da je pitao snimatelja, pokojnog Vjekoslava Oreškovića, kad je ovaj otišao u mirovinu, traži li itko od mlađih njegov savjet, rješenje za neku situaciju.
I mladi trebaju bolje živjeti, imati veće plaće
– Odgovorio mi je da ga nitko ništa ne pita. Šteta, trebalo je koristiti njegovo znanje. Čovjek koji je toliko puno stvari snimio, više nikome nije trebao. Umjesto da se mladi kamerman, snimatelj sad konzultira s njim, on opet pronalazi toplu vodu. I nalazi rješenja koji je ovaj imao u malom prstu. Noviteti su u redu, ali treba se poznavati i ono prije, kontinuitet treba postojati. U svemu treba biti kontinuitet, pa i u životu. Svi se mi naslanjamo na svoje roditelje, pa na neke prijatelje… treba imati sluha za sve – priča.
Ističe da je dobro da se mladost što prije osamostali. Dodaje i kako ne treba ni opterećivati mlade sa starijima, ako trebaju neku pomoć, valjda će pitati. Drži im stranu. Mladost, govori, s pravom smatra da treba bolje živjeti, da moraju imati veće plaće, zaposliti se na osnovu znanja i sposobnosti, nikako preko veza i poznanstva. Zadovoljan je odnosom koji mlađi pokazuju prema njemu.
– Dobro se držim i prema meni su OK, dobri su, imaju razumijevanja. Ali generalno je osjećaj solidarnosti s nemoćnijima, mlađih prema starijima, smanjen. Vidim da danas nisu spremni žrtvovati se za nemoćne ljude – priča.
Njegov odnos prema starijim kolegama, kad je još kao student, tek kročio u glumu bio je pun poštovanja. Bio je stipendist zagrebačkog HNK, kad je igrao u predstavi “Gaj Julije Cezar”, kojom je otvoren rekonstruirani HNK. Tad je tek bio završio prvu godinu studija.
– Obožavali smo starije kolege, gledali smo ih kako glume, kako se ponašaju, uživali smo i poštovali ih. Svi su bili face. Izet Hajdarhodžić, Ivo Serdar, papa Rogoz, gospon koji je sa 100 godina hodao bez štapa, uspravan… redom su nam bili uzori – kaže Savić.
Puno su s njima pričali, stariji su evocirali uspomene, mlađi upijali, slušali sa zanimanjem. Živjeli su pravi kazališni život, tijekom sezone u zagrebačkim u kazalištima, preko ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ili na Splitskom ljetu.
Sviđaju mi se nagovještaji boljih vremena
– Tad su u kazalištu bile sve generacije. Drago Krča, Josip Bobi Marotti, Pero Kvrgić, Boris Miholjević…, mlađi su bili Ivica Vidović, Semka Sokolović Bertok, Ljubica Jović, Vjeročka Žagar…, bila je lepeza glumaca, od najmlađih do najstarijih. I dobro je funkcioniralo.
Puno je serija, filmova, predstava u kojima smo ga gledali, zadnja serija bila je “Dar Mar”. I dalje snima, pa mu ludi tempo ne nedostaje. Kaže kako je to i dalje njegov posao i nije mu problem raditi. Naviknuo je tijekom zavidne karijere. Znao je imati probu u jutro, pa popodne snimanje za radio, pa navečer predstavu.
Žarko Savić, Foto: Privatni album
– Živim po principu uključivanja i isključivanja. Uključim se za probu, isključim nakon nje. Pa se uključim za radio, isključim kad završim. Tako i za predstave, snimanja… – kaže.
Žarko je u sjajnoj kondiciji, dobrog zdravlja. Živi u prirodi, divnom zelenilu Vukomeričkih gorica, bavi se životinjama. Ima pse, mace, jato vrabaca koji ga svako jutro zovu da ih nahrani. Pili drva, loži vatru, druži se s prijateljima…
– Lijepo je, mirno. U Bukovčak sam došao 1999. jer sam se htio maknuti iz grada. Otišao sam iz centra Zagreba, iz Šubićeve jer je ovdje ljepše, harmoničnije. Grad je gužva, strka… ali kad se toga poželim, za pola sata sam gdje god treba. Gradsko sam dijete, ali ipak mislim da je dobro okrenuti se prirodi. Ja to volim. Volim i fizički raditi, biti aktivan. Najgore je biti pasivan, tako si skraćujemo život – govori.
Sviđaju mu se nagovještaji boljih vremena. Vjeruje da će, po nekim najavama, u periodu od ožujka do lipnja korona doista nestati i da ćemo se vratiti normalnom životu. Iako ljudi imaju velikih problema, u ovom nesretnom periodu s kovidom, smatra da je dobro biti optimističkih razmišljanja. Pozitivne najave daje mu i kineska godina tigra.
– Volim pozitivne prognoze, da sve ide u lijepe i dobre promjene, da je život pun lijepih početaka. Čaša je po meni uvijek polupuna, treba pozitivno gledati na sve pa stvari malo po malo dođu na svoje mjesto – završava Savić.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
