“Zadovoljni smo s malo, ali od mirovine bismo si ipak trebali moći priuštiti više”
Kada za ručkom vidi neku priču o starijima koja ju gane, kaže, ne može više ni jesti i odmah se rasplače. Zna da ima toliko onih, dodaje, koji jedu samo jednom dnevno, jer si više priuštiti ne mogu, nemaju za kruh, kopaju po smeću, a i sama viđa penzionere s velikim vrećama punih boca.
Snežana Liber, predsjednica Udruge umirovljenika Sračinec-Svibovec
Hrvatska broji na stotine umirovljeničkih udruga. Neke su aktivnije i veselije od drugih, a među njima svakako je i ona u srcu Zagorja, Udruga umirovljenika “Sračinec-Svibovec” koja broji 180 članova. O nizu aktivnosti u svom drugom mandatu već šest godina brine predsjednica Snežana Liber, s kojom smo razgovarali o događanjima i okupljanjima u udruzi, ali i životu umirovljenika danas, dotičući se one crnje, ali i vedrije strane.
Sportska srijeda, druženja petkom i – plesnjak
Redovne članove podupiru i oni koji još uvijek rade, ali već sada uživaju u druženju i putovanjima s umirovljenicima. Važan događaj za sve je “sportska srijeda” koja svaki tjedan okuplja igrače pikada, streličare, kartače… Zimski dani idealni su za kartanje bele koja je među penzićima jako popularna pa se tako nakon svake Nove godine održava i turnir. Svaki petak rezerviran je za druženje uz kavicu i kakav zalogaj u velikoj prostoriji udruge.
Bela je posebno popularna među penzićima
No, kako stvari ne bi bile ustajale, nestrpljivo se iščekuje i svaki prvi petak u mjesecu kada se održava plesnjak sa živom glazbom, dok je svaka prva srijeda rezervirana za razne zdravstvene akcije. Naravno, održavaju se i predavanja o zdravom životu, organiziraju masaže, putuje se u toplice i ide na izlete.
“Kada je vani ružno vrijeme, odmah nas je manje na druženju, no zimi nas je generalno više. S proljećem kada krenu radovi broj se opet malo smanji, ali nikada nas nije ispod 30-ak. Idemo i na jednodnevna kupanja, a udruga svake godine organizira i besplatno hodočašće u Mariju Bistricu. Ljudi dolaze, druže se i kada nije ples. Imamo svoju liniju pa si pustimo muziku i zaplešemo koji put spontano. Pričamo viceve, imamo i pjesničke večeri. I sama sam napisala dvije zbirke pjesama. Pečemo kolače i štrukle, donesemo i degustiramo jedni od drugih, razmjenjujemo recepte, savjete, razgovaramo… sve je to bolje nego da smo doma sami. Dogodi se nekada i nova ljubav ili simpatija, jer imamo dosta samaca. Nisu to neke velike ljubavi, čovjeku je važno da nije sam i da ima s kime popričati” – kaže nam predsjednica Udruge, Snežana Liber.
Dosta članova živi od male mirovine
Međusobno puno razgovaraju, jadaju se jedni drugima, komentiraju političku situaciju i o njoj i te kako imaju jasno mišljenje. Najveći problem – male mirovine i društvena zapostavljenost.
Na plesnjaku se okupe svaki prvi petak u mjesecu
“Mi smo generacije koje ne zahtijevaju previše, da mora biti izobilje. Zadovoljni smo s malo, ali trebali bi si moći od naših mirovina ipak malo više priuštiti. Imamo dosta članova s malim mirovinama, ispod 1.300 kuna. Oni si ne mogu priuštiti putovanje. Onda gledamo, kada imamo kakav izlet, da im iziđemo u susret da mogu ići s nama, a pomažemo im i s paketima namirnica” – priča nam 61-godišnja predsjednica.
Malena primanja ima i sama, jer je nakon 30 godina krojačkog rada u Varteksu zbog zdravstvenih problema morala otići u invalidsku mirovinu koja joj iznosi 1.700 kuna. Da nema supruga, kaže, bila bi gladna. Od toga iznosa, kada platiš režije i kupiš higijenske potrepštine, za hranu ni ne ostane. Tako, nažalost, živi većina hrvatskih umirovljenika. U njihovoj udruzi, priča nam, ima jedna žena s malenom mirovinom, dok suprug nema nikakvu. Ono što je drži jest duh pa tako nikada ne kuka, nego uvijek kaže da će već nekako biti.
Na državnoj razini zapostavljeni
“Na državnoj razini jako smo zapostavljeni. To nije samo moje mišljenje, nego svih predsjednika udruženja s kojima sam u kontaktu, a mnogo nas je. Srećom, imamo općine koje brinu o svojim starima, no i tu bi trebalo i moglo biti bolje i više, kada bi se novac drugačije rasporedio. Ti mladi koji sada odlučuju o našim sudbinama, i oni će jednoga dana biti stari, a u svojoj kući imaju umirovljenike. Trebali bi to uzeti u obzir. Vlast nas se sjeti samo pred izbore. Onda troše, hrane umirovljenike grahom i kobasicama, održavaju skupove, razbacuju se i obećavaju, a već drugi dan sve zaborave. Svi smo mi to osjetili na svojoj koži” – smatra Liber.
Živo je i na “visećoj kuglani”
Priča o teškom položaju starijih osoba u Hrvatskoj natjerala joj je i ovoga puta suze na oči. Kada za ručkom vidi neku priču o starijima koja ju gane, kaže, ne može više ni jesti i odmah se rasplače. Zna da ima toliko onih, dodaje, koji jedu samo jednom dnevno, jer si više priuštiti ne mogu, nemaju za kruh, kopaju po smeću, a i sama viđa penzionere s velikim vrećama punih boca.
Smeta ju, dodaje, što umirovljenici moraju plaćati parking gdje god da dođu, pogotovo kada idu u bolnice. Nije, pojašnjava, stvar u tih pet kuna, nego što auto trebaš ostaviti daleko i hodati, a ako vrijeme istekne zbog čekanja, moraš nazad po karticu. Ponosna je, doduše, što se s mjesta konačno pomaknuo projekt ugradnje liftova u zgrade, s obzirom da je inicijativa potekla upravo od umirovljenika s područja Varaždinske županije.
Predlaže i da se vrate sportski susreti umirovljenika, kako je to nekada bilo.
Izaći iz kuće i družiti se
Upravo zbog svih tih teškoća, zajedništvo je neizmjerno važno kako se ne bi prepustili depresiji. Predsjednica stoga ima i savjet za starije koji ne znaju kako se trgnuti i uživati u mirovini usprkos nedaćama.
Udruga im je dovela i profesionalne maserke
“Iziđite iz svoja četiri zida, barem jednom tjedno. Opustite se, družite, odite van, pričajte. Mi obilazimo i oni koji nam ne mogu doći, donesemo im neki znak pažnje, makar jednu ružu da znaju da nisu sami. Važan je taj kontakt kako ne bi pali u depresiju. Kod nas su svi dobrodošli, ne trebaju ni kune potrošiti! Toplo je, skuhamo kavu, ima grickalica, nudimo čašicu razgovora, prijateljstvo… Živi život i uživaj” – kaže umirovljenica Snežana.
Zaključuje kako je percepcija društva takva da ljudi gledaju penzionere kao na one koji bi samo “putovali i tancali”, ali nakon tri ili četiri desetljeća rada, što bi drugo i trebali. Vrijeme je to u kojem treba misliti na sebe, provoditi ga za svoju dušu, jer nikada ne znamo – koliko nam je još preostalo.
