Volonterka hrabrog srca i dobitnica Volonterskog Oskara – Anka humanitarka
S njome možete razgovarati o ljudskim patnjama, kao i dubinama ljudskog srca, razgovarati o njezinim avanturama s raznih putovanja širom svijeta, iz duše se nasmijati i duboko se zamisliti. Gospođa Anka Juričić sa svojih osamdeset godina i dalje je svakodnevno aktivna kao volonterka, već punih četrdeset godina, dobitnica je Volonterskog Oskara i autorica novoizišle knjige “Volonterka 37”.
-
- Anka Juričić dobitnica je Volonterskog Oskara za 2015.
-
- Novoizišla knjiga Anke Juričić,”Volonterka 37″
“Krenite u prostranstva, ne u prostranstva različitosti, već u prostranstva ljubavi. To je volontiranje” – kratko i jasno opisuje nam gospođa Anka Juričić (80), za koju se doslovno može reći da je naša heroina volontiranja, sukus svoga humanitarnog djelovanja. Naime, ova je vedra i okretna gospođa u plemenitoj misiji volontiranja provela posljednjih četrdest godina, te je i danas svakodnevno aktivna u Domu za starije osobe Trešnjevka u Zagrebu. Dok pijemo kavu u predvorju doma, a znatiželjne oči nas promatraju sa svih strana – ipak ovdje moju sugovornicu svi stanari vrlo dobro poznaju – prilazi nam jedna gospođa. – Pišete intervju? Napišite da je mi ovdje zovemo ‘Anka humanitarka!’
Volonterka 37
Naslovnica knjige “Volonterka 37” načinjena je u tri boje: dvije nijanse plave i žutoj. – To je stoga jer je plava boja Zagreba, plava je i boja irisa, koji je cvijet Hrvatske, dok žuta predstavlja našu Europsku uniju. Sve sam ih udružila, pod brojem 37, jer sam – kada sam počela pisati knjigu – iza sebe imala 37 godina volontiranja – pojašnjava gospođa Juričić. Likovnu obradu i dizajn omota osmislili su i načinili Goran Zadravec i Vesna Kifer. Knjiga ima 200-tinjak stranica, a – budući da je knjigu objavila sama u vlastitoj nakladi – za sada se može samo naručiti, na broj 092 339 0062, po cijeni od 55 kuna. Također valja napomenuti kako će se promocija knjige održati u Domu za starije osobe Trešnjevka u Zagrebu, 5. prosinca.
Nimalo se ne čudimo ovom nadimku. Naime, ne samo da je gospođa Juričić dobitnica Volonterskog Oskara za 2015. godinu, već je i o svojim doživljajima tijekom volonterskih desetljeća ove godine objavila knjigu pod nazivom “Volonterka 37”. Na pisanje knjige su je, kako ističe, motivirali novinari, upravo kada je dobila Volonterskog Oskara. Budući da je, sve godine dok je volontirala, pisala radni dnevnik, bilo joj je lakše uobličiti knjigu. Izvukla je svojih pedesetak bilježnica iz ormara, napravila koncept o onome što joj je bilo emocionalno najdraže i – sve posložila. S ponosom nam dodaje kako je na stručnom kolegiju knjižnica preporučeno da sve hrvatske knjižnice kupe njezinu knjigu, no čekaju da im Ministarstvo kulture za tu namjenu dostavi sredstva. Neke su ju već i nabavile, pa tu posebno zahvaljuje Gradskoj knjižnici Samobor, kao i najvećoj zagrebačkoj, Gradskoj knjižnici na Starčevićevu trgu.
Vremena za druge uvijek ima dovoljno
Zanima nas kako je, uz posao, i kao samohrana majka, stigla sve te godine odvojiti vrijeme za potrebe drugih.
“Smatram kako su u svemu najvažniji organizacija i odgovornost, kao i temelj koju vam daje obitelj – odgovara nam. – Nas je bilo pet sestara, koje smo se družile, svađale u ljubavi i pomagale. Majka nas je naučila da dijelimo i čuvamo jedna drugu. Dok sam radila u tiskari “Ognjen Prica” u Savskoj ulici u Zagrebu, bila sam aktivna u Sindikatu, a onda su me 1974. godine poslali u ovaj dom, Trešnjevka, u posjetu našim kolegicama koje su ovdje bile smještene. Tako je započelo moje volontiranje. Dok sam još radila, dolazila bih utorkom i četvrtkom nakon posla, donijela im knjige i tadašnje časopise koji bi ostali od remitende. Također sam išla u Vjesnik po donacije od Lipa Milla, te smo stvorili fond za udovice koje su ostale same, kako bi lakše školovale djecu.” – priča nam Anka humanitarka.
Aktivno je sudjelovala i u radionicama, te izrađivala čestitke, razne ukrase, dekoracije za blagdane i slično, opisuje nam, dok od voditeljice domske knjižnice kasnije doznajemo kako je ova skromna gospođa zaslužna za preko 600 knjiga koje imaju, a koje je uspjela nabaviti preko raznih donacija.
“Jedno vuče drugo i kasnije vam to postane zadovoljstvo i radost, pa vas i sami stanari počnu pozivati” – ističe gospođa Juričić, dodajući kako je u svome djelovanju obišla gotovo sve zagrebačke domove, no najčešće je ipak dolazila u ovaj, trešnjevački, jer je blizu stanovala.
Što se tiče podizanja svijesti o volontiranju, smatra da se čini dosta, ali se može još više.
“Glavni cilj moje knjige bio je da se animira što više mladih i onih manje mladih na bavljenje volontiranjem. Drago mi je kad se u volontiranje uključe mladi već s četrnaest godina, kao jedna učenica, mislim da se zove Nataša, koja je predložena prošle godine za Volonterskog Oskara. Tu su gimnazijalku pitali što ju je navelo da volontira. Kazala je kako se u njoj pojavio osjećaj da će na taj način upoznati drugog čovjeka, te da se osjeća sretnom kao da je obišla svijet, samo ako nekome vrati osmijeh na lice. Zar to nije krasno?”, prepričava nam anegdotu dobitnica Volonterskog Oskara.
Proputovala je gotovo cijeli svijet
U razgovoru se dotičemo raznih ljudi koje je upoznala, kao i zemalja koje je proputovala; naime, obišla je cijelu Europu, Afriku, Sjevernu i Južnu Ameriku i Aziju. Žali jedino što nije bila u Australiji.
“Putovala sam privatno ali uglavnom s agencijama – pojašnjava nam. – U Kanadi sam, recimo, u Caritasu prala posuđe i provela kod njih šesnaest dana, no zato sam proputovala cijelu Kanadu sa našom Domovinskom i iseljeničkom zajednicom. Platila sam put, ali drugo sam sve s njima obišla. Vodili su nas kao agencija. U Rim i Italiju sam išla s Caritasom, ali sam platila put. A radila sam svašta. U Beču sam tako šetala psa i provela u tom gradu šest mjeseci, ali sam zato prošla cijeli Beč pješice i dobro ga upoznala. Prekrasan je, jako podsjeća na naš Zagreb!”, prisjeća se putovanja.
U Africi je se najviše dojmilo jezero Viktorija, dok Nijagarini slapovi i nisu toliko. Osmjehuje nam se komentirajući kako su naša Plitvička jezera ljepša. Razgovarajući tako s njome o životnim avanturama na svim stranama svijeta, pada nam na um kako ćemo jednoga dana možda ugledati i ukoričena putovanja ove hrabre gospođe pustolovna duha. Zasigurno bi i njih bilo zanimljivo pročitati. A do tada?
“Otvaram maraton u volontiranju, izazivam mlade ljude neka me stignu! Poručite svima kako trebaju samo učiniti prvi korak, zakoračiti na prvu stepenicu. Ne mora se odmah vidjeti cijelo stubište. Treba samo krenuti. Kako je rekao Martin Luther King: “Letimo zrakom poput ptica i plivamo morem poput riba, ali tek treba savladati to jednostavno umijeće da zemljom koračamo kao braća.” Jer, nema takvog bogatstva kao pomagati jedni drugima.”, inspirativno govori Anka.
Volontiranje pomaže i meni i drugima
“Volontiranje je častan, plemenit i koristan rad za sve: za mene i osobe kojima pomažem, za lokalnu i društvenu zajednicu, kao i zajednicu u cjelini. Animirala sam korisnike u jedinici zajednice, gdje sam volontirala, da se uključe u volonterski rad te da svi zajedno pomognemo potrebitima, siromašnima, starijima, odbačenima. Uspjeh nije izostao. Susret s osobom koja mi je prišla i tiho rekla: “Ja sam liječeni alkoholočar, dotaknuo sam dno ljudske egzistencije, bez materijalnih sredstava za život” potaknuo me na riječi: “Prijatelju više nisi sam, imaš novog prijatelja”. Prijateljstvo se rodilo iz iskrenosti i u snazi podrške, uvažavanje dostojanstva svake osobe, posebno one koja je u životnoj nevolji. Družila sam se s djevojčicom, ostavljenom, traumatiziranom, slomljenom, s nizom problema, bez samopouzdanja, bez vjere u svoje sposobnosti. Pomogla sam joj izgraditi novo samopouzdanje” – ističe ova plemenita gospođa.
Kao Gongova promatračica svoje je stručno znanje prenosila na mlađe volontere, volontiranje na Sjevernom Velebitu – gdje je radila na uređenju botaničkog vrta – obogatilo je njezin odnos s čovjekom i prirodom, a bila je i među prvim volonterima 1987. godine na Univerzijadi u Zagrebu, gdje je radila ne štedeći se, potičući tisuće mladih na volontiranje.
“Često me pitaju: “Do kada?” Ne razmišljajući odgovaram: “Dok bude potrebitih – mogu, hoću i želim nesebično i s veseljem pomoći uz ostale mlade volontere.”, zaključuje Anka.
