Volonterka godine: Za starije radi ono što ne želi ni njihova obitelj
Volonterka godine Jadranka Demonja, supruga stopostotnog invalida i majka djevojke s posebnim potrebama, slobodno vrijeme posvećuje starijim osobama u potrebi. Koliko je njezino srce veliko najbolje govori da, unatoč vlastitim životnim nedaćama, za njih čini ono što propuštaju uraditi ne samo ustanove, nego i najbliži članovi obitelji.
Jadranka Demonja (u sredini) foto: Jasmina Grgurić/Mirovina.hr
Proglašena najboljom volonterkom grada Siska u 2017. godini, 52-godišnja Jadranka Demonja primjer je velikodušnosti koja ostavlja bez riječi. Naime, ova supruga stopostotnog invalida i majka djevojke s posebnim potrebama, unatoč vlastitim teškoćama života, pronalazi vrijeme za pomaganje starijim osobama, čineći tako za „strance“ više nego njihovi najbliži. Nepokretne koji stacionar nisu napustili godinama tako stavlja u kolica i vodi na tržnicu među nekadašnje prijatelje, a njihova zahvalnost ono je što ju pokreće.
Njegovala nepokretnu svekrvu
Ono što ju najbolje opisuje kao borca jest da se toliko puta prilagođavala tržištu rada, dodatno se educirajući, da je danas ne samo drvna tehničarka, nego i trgovkinja, računalna operaterka, gerontodomaćica, aranžerka i zadnje, ali nikako ne posljednje – volonterka već sedam godina, a posljednjih pet kroz građansku inicijativu „Moj grad Sisak“. Ljubav prema volontiranju prenijela je i na sina.
„Volontirati sam počela upravo zato što sam majka djeteta s posebnim potrebama, zbog čega razumijem, ali mi je isto tako trebao neki ispušni ventil. Prema starijima imam posebni senzibilitet i čitav život sam nekako s njima okružena. Tako sam pet godina njegovala nepokretnu i dementnu svekrvu koja je živjela s nama, jer je nisam mogla smjestiti u dom. Često je znala reći: ‘Je li tako da me nećete dati u dom?’ i onda to nije bila opcija. Rekla sam si da ću joj pomagati dokle god budem mogla i dokle će joj god biti potrebna njega. I tako je i bilo sve do kraja. Stariji su ljudi kao djeca i najviše su željni pažnje, a najviše im treba razgovora i druženja, da s njima provedemo malo vremena. Također, volonterske aktivnosti za njih su dobrovoljne, a ne obaveza poput rasporeda u domu pa se rado uključuju i tome istinski vesele. Čim nešto moraš, to više nije to“ – kaže nam Jadranka Demonja.
Razgovor kao najbolji začin
Starce je obilazila i u njihovim kućanstvima, pomažući im u obavljanju svakodnevnih obaveza, od nabavke, čišćenja, održavanja okućnice i košenja trave pa do kuhanja ručka kojeg slatko pojedu kada im ga netko pripremi uz razgovor kao najukusniji začin. A njima je kuhanje postalo teško ne samo fizički, nego i psihički zbog samoće. Raditi sa srcem bez ikakve naknade tako je jednostavno naučila i to je ispunjava.
„Sretna sam kada vidim njihove zadovoljne izraze lica nakon što nešto obavimo. Kada dođem na stacionar i smjestim ih u kolica te izvedem van, a oni vam kažu da to za njih nitko nije učinio već godinu dana, taj se osjećaj ne da opisati. Ima tako jedan gospodin koji je još u djetinjstvu prebolio dječju paralizu zbog čega su mu ruke nepokretne, ovisan je o pomoći i hranjenju, ali njegova radost kada je ugledao sve te ljude dok je još mogao dolaziti na tržnicu je nešto predivno. Imam već dovoljno iskustva pa mogu procijeniti koga mogu tako izvesti“ – kaže volonterka godine, Jadranka Demonja.
A volonterka velika srca povrh svega obilazi u starosti i nemoći i svoju nastavnicu od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, a koja je zašla u deveto desetljeće života.
