Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici
Glumica zagrebačkog HNK, zvijezda sapunica, 61-godišnja Vlasta Ramljak djecu i unuke uči svemu što su nju naučili njezini roditelji. Ističe da stariji nisu ljudi kojima je život istekao, nego oni s velikim iskustvom, ljudi prema kojima se treba odnositi s poštovanjem. I sama strepi nad iznosom buduće mirovine, a život nakon 65-e vidi na moru, s velikim vrtom i cvjetnjakom
Vlasta Ramljak kao Julija u seriji “Drugo ime ljubavi”, Foto: Promo
– U djetinjstvu sam bila posebno vezana uz babu Maru. Bila je moj centar svijeta, mazila me, češkala me po leđima dok nisam zaspala, spavala sam s njom u krevetu, kuhala mi je ono što sam najviše voljela jesti, pravu puru koja se sprema tri, četiri sata. Sjedila sam uz štednjak i gledala kako ona to radi, čekala da završi – prisjetila se Vlasta Ramljak (61).
Osim po predstavama matične kuće, zagrebačkog HNK, glumicu pamtimo kao Maru iz “Ponosa Ratkajevih”. Igrala je i u “Zabranjenoj ljubavi”, “Običnim ljudima”, “Larinu izboru”, “Dolini sunca”, seriji “Drugo ime ljubavi”… Kolege joj vole komplimentirati, reći da se ne zna je li ljepša izvana ili iznutra. Ovo drugo joj je posebno drago. Posebice kad govore o odnosu prema starijim ljudima. Nazivaju je majkom Terezom.
Stariji su joj ljudi jako važni. Puno je iskustva stekla s njima, brinula je o nemoćnima, donosila im namirnice iz dućana, organizirala posjete liječnicima, brinula o njima do samog kraja. Ti ljudi su joj bili susjedi, ali i, ističe, jako dragi i važni ljudi. Ima dosta prijatelja koji su znatno stariji od nje. Kad nekog iz HNK zanima kako je danas 93-godišnji Ivo Kadić, dobije odgovor “Pitaj Vlastu”. U HNK su ga zvali Conte. Vlasta ga je svako ljeto posjećivala na Dugom ratu, sjedili su na njegovoj terasi, pričali što ima novog u HNK.
Ne osjetim razliku u godinama ni kod mlađih ni kod starijih
– Zvali smo ga tako jer je uvijek bio pravi gospodin. I mama od moje prijateljice Ane, nažalost pokojna Sonja, uvijek je govorila “Pazi ovo, ono”, barba Slavko, teta Mila, uvijek su bili puni savjeta, a moje srce puno, kad sam saznala neke nove stvari. Kako se nešto danas radi, kako se nekad radilo, kako se peru fine stvari, kako bijeli veš, kako se vješa… sve su to moji stariji prijatelji, desetak i više godina, puni životne mudrosti, a tu razliku u godinama i ne osjetim – priča Vlasta.
Rado govori o glumačkim počecima, starije kolege tad nije doživljavala kao kolege. Za nju su bili veliki, stariji glumci. Veliki uzor bila joj je Gita Šerman Kopljar, mama Saše Kopljara, a već na prvoj godini Akademije Ružica Lorković, kasnije i Neva Roščić i Tonko Lonza. Franji Majetiću prilazila je s puno poštovanja, kao uostalom, svakome starijem kolegi.
Vlasta Ramljak, Foto: Promo/HNK
– Poštovala sam ih i kao osobe i kao glumce. I to se vrati jer i oni prepoznaju nas mlade. Bila sam najsretnija kad me je Ružica Lorković nakon probe “Priče iz bečke šume” pozvala i rekla “Ovo ti nije dobro”. Bila sam sretna jer sam znala da me je zapazila. Da nije, ne bi ništa ni rekla. I to ostaje za cijeli život – govori.
Svi su oni rado pomagali budućim glumcima. No, čovjek procijeni, kaže Vlasta, kome može nešto reći, a kome ne.
– Znam ljude moje generacije koji ne žele dati savjet, a znam i mlade koji ga ne žele primiti. U mojim počecima bilo je puno više i strahopoštovanja i poštovanja prema starijim kolegama nego danas – kaže.
Unuke vodim u kamena sela, odakle su njihovi preci
Smatra se sretnicom jer je s mladim ljudima u jako dobrim odnosima. Pitaju je za savjet, stvorila se ta neka kemija među njima. Prijateljica je s Anom Begić, osjeća se kao da su isto godište, ne osjeća razliku u godinama. No svi ti odnosi, i s mladima i starijima, kreću od kućnog odgoja. Bez te osnove od doma, ne zna bi li ih izgradila. Ističe, kako je iznimno važno djeci od malih nogu usađivati to poštovanje prema starijima. Ne skriva da se ne bi dobro provela da je, kao djevojčica, pokazala nepoštovanje prema starijima.
– U vrijeme mog djetinjstva nismo pozdravljali s “Dobar dan” nego s “Ljubim ruke”. Ja sam to skratila pa susjede pozdravljala s “Ruke”. Ako netko tad nije pozdravio, odmah bi ga roditelj povukao sa strane, dobio bi jezikovu juhu, a nerijetko i pljusku – prisjeća se.
Upravo to bilo joj je najvažnije usaditi svojoj djeci. I danas unukama. Učila ih je sve što su i nju učili njezini roditelji: pozdraviti, ustati se u tramvaju, pomoći, ako treba nekome po kruh napraviti to.
– Nisam ih učila da su to starci kojima je život istekao, nego da su to ljudi s velikim iskustvom prema kojima se treba odnositi s poštovanjem. I sve ide od kuće. Čim negdje dođemo, pitam i unuke jesu li pozdravile, pa onda one u glas “Dobar dan”. Isto to i kad odlazimo – govori.
Unukama priča o i njezinoj ljubavi prema babi Mari. Nedavno ih je vodila u Koprivno, pored Klisa, da vide gdje su rođene Vlastina baba i mama. Kad su vidjele ta stara kamena sela, stare kuće, konobe, djevojčice su bile zbunjene.
Vlasta Ramljak u predstavi “Tko pjeva zlo ne misli”, Foto: Promo/HNK
Do njezine mirovine ima još četiri godine, no Vlasta već sad razmišlja, strepi kolika će joj biti mirovina. Neki dan je s prijateljicom sjedila na rivi i o tome razgovarala. Kao i svima, ni njoj nije svejedno. Ističe da je sretnica što joj je gluma profesija. U angažmanu je, puno snima, pa kao takva, kaže, mora imati jezik za zubima.
Rastuži me što više ne vidim prisnost među generacijama
– Ne valja biti neskroman. Treba pogledati kako ljudi žive, skupljaju boce i odmah je jasno da smo mi u grupi privilegiranih – kaže.
Razmišlja kako će njezin život izgledati nakon 65. Rastuži je što više nema prisnosti među generacijama. Ako i ima, vrlo su rijetke. Svjesna je da se drugačije živi, ali ponekad pomisli što će biti s njom ako padne u krevet.
– Hoće li me smjestiti negdje, ili brinuti jednako kao što sam ja brinula o svojoj mami. Nemam pojma. Kad shvatiš da si napunio 61 i koliko god se dobro osjećaš, da će i taj ostatak proletjeti jako brzo… ne može ti biti svejedno. I dalje radim kao da mi je 35, ali znam da neće tako biti dovijeka – govori.
Svoju starost vidi negdje na moru, voljela bi imati veliki vrt i uživati. Vidi se među cvijećem. Obožava ga, saditi, a voli i pravi vrt, rajčice, krastavce. Ne može se zamisliti kako po cijele dane sjedi i ništa ne raditi. Nije taj tip. Današnje mirovine smatra katastrofom, nepravedno malim iznosima za odrađeni cijeli radni vijek.
– Pitam se što jedu ti ljudi. Mislim da umaču suhi kruh u vodu. Stariji ljudi su prvi u redu u pošti za plaćanje računa. Sve podmire, pa žive od onog što im ostane. To je tragedija društva, sistema. Žive od mizerije, a pokrivaju se koliko mogu. I uvijek su nasmijani, ne pokazuju nezadovoljstvo. Zaboli me srce kad ih na tržnici vidim onako njegovane, uredno, gospodski odjevene, a skupljaju povrće koje ostane. To je prestrašno – priča.
Uz sve poslove koje radi, snimanja i igranje u HNK, stiže i predavati na Akademiji u Osijeku. Studenti je vole i poštuju. Kažu da je pravedna, zahtjevna, otvorena i stroga kad to treba biti. Kad prvi put ušeta među njih, svi je gledaju sa strepnjom. Samo koji tjedan kasnije, gotovo da su najbolji prijatelji. Još koji mjesec i Vlasta im se vraća. Osim toga, u HNK će igrati “Areteja”, a čeka je i obnova predstave “Tko pjeva zlo ne misli”.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
