Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Pjevač Srebrnih krila ne skriva da je u odrastanju bih tih i miran, a pet godina starija sestra Mia slovila je za mangupa. U vrijeme njegovih početaka bilo je važnije svirati u bendu nego danas igrati u Real Madridu. Ako si svirao u bendu, rekao je, bio si frajer nad frajerima.
– Bake i djedovi nisu doživjeli moj uspjeh. Živjeli su još u vremenu Prvog svjetskog rata, ali nisu imali fore “Kud ide ova mladost”. Baš suprotno. Mamin otac, koji je nakon Prvog svjetskog rata otišao u Ameriku, a vratio se nakon Drugog svjetskog rata, kupio mi je prvi razglas. Vratio se s lovom i kad sam se ozbiljnije počeo baviti glazbom, on mi ga je kupio, a tad je to bilo čudo. Imao sam, dakle, svoj mali razglas za svirke s bendom na terasama – priča Vlado Kalember (69).
Njegova pet godina starija sestra Mia počela se u ranoj mladosti baviti glazbom. Glazba njezine generacije bila je mekša, šlagerskog tipa. Kalemberova je generacija donijela žešću svirku. Mia nije doma previše ni slušala Deep Purple ili Led Zeppelin, a Vlado se doma njome ubijao. Roditelji nisu mislili da će to loše utjecati na njih.
– Kad sam se počeo zanimati za glazbu tako da bih svirao, tad nije bilo moguće kod nas kupiti dobar instrument. Tata je otišao i u Muzičkoj nakladi mi je kupio električnu gitaru. Niti su se uplašili, niti su se bunili da budem glazbenik. Imao sam sreću da se nisu protivili, vjerojatno je sestra prije mene razbila predrasude o glazbi – govori.
Dodaje kako je imao najboljeg tatu na svijetu koji ga je puštao, šaptom stajao iza svega što je Vlado odlučio. Ne pamti ono glasno “Da, da, bravo sine”. Otac se nikad se nije bunio, protivio njihovim odlukama, niti ih je pokušao usmjeravati.
Roditelji su mu oboje bili iz Like, ali Kalember tamo kao dijete nije išao. Draže mu je bilo ljetovati kod djeda u Biograd. Do 15-e se kupao, igrao kao i sva druga djeca, a kasnije su, smije se, skakali u vodu i špricali cure… Bili su stalno vani jer doma nisu imali što raditi. Njegov ulazak u tinejdžersku dob bio je u periodu pojave bendova s električnim gitarama. Svi su u uhu imali Beatlese, a početkom 70-ih pojavili su se neki drugi dečki, Led Zepelin i Deep Purple.
Sa svojim sinom danas razgovaram možda i preodraslo
– Bili su žešći i imali još duže kose. Beatlesi su imali duge kose, ali prema ovima smiješno kratke. Jer i Zeppelini i Purpleovci su imali kosu do pola leđa i to nam je bilo vauu. Nakon njih je došlo vrijeme u kojemu je bilo važnije svirati u bendu nego danas igrati u Real Madridu. Ako si svirao u bendu, bio si frajer nad frajerima – kaže Kalember.
Danas smatra da je toliko ostao u glazbi jer je imao organizatorske sposobnosti. Nikad nije čekao da ga se pozove u neki bend, a bio je pozivan u nekoliko njih. Jako puno bendova je sastavio.
– Inače ne čekam, ja sam sebe pozovem. Znam kolege iz tog vremena, koji su bili odlični svirači, ali su sjedili doma i čekali da ih netko pozove. Jednog dana su odustali od čekanja – priča.
Jedan je od rijetkih koji ne pamti da je ikad bio u kazni. Naprosto, nije radio nepodopštine, za to je bila zadužena sestra. Pamti mamu koja je znala reći “Ovakvih kao ti mogu deset odgojiti, a jednu, kao tvoju sestru, eee, to je već puno”. Mia je bila živahna, a Vlado ja do 15, 16 strašno povučen.
– Tih, miran, gdje si me ostavio, tu bi me i našao. Znam da su me moji doživljavali kao klinca, a sebi sam u glavi bio jako odrastao, samosvjestan. Zato godinama kasnije nisam upao u zamku, i sa svojim sinom danas razgovaram možda i preodraslo – kaže.
Vidi puno razlike između sinovog i njegovog odrastanja.
Uhvatili smo nevjerojatan period showbizza
– Moj sin ne voli ništa svirati ali obožava Hi-fi, zvučnike, razglase. Ima prepunu sobu te opreme. Ima jako dobar laptop i prijatelje odasvuda, online frendove koji su njegovih godina i imaju ista zanimanja. Komunicira s cijelim svijetom, zato je već s 12 godina odlično govorio engleski. Kad sam ja bio mali, nije bilo ni televizije. Kad je i došla, bila je jedna doma. Sad ih ima puno u stanu. Da bih se ja kao klinac s nekim družio, morao sam izaći van – uspoređuje.
Sav uspjeh i veliki opus njegovog tate, Darianu ne predstavlja ništa. Vlado kaže da mu je sve bez veze, u fazi je kad sluša Elvisa Presleyja, otkriva glazbu 50-ih, 60-ih…. Današnja generacija, smatra, ima problem što je gotovo nemoguće napisati pjesmu koja u nekim elementima nema nešto što već nije napisano.
– Kao i arhitekti, previše toga je nacrtano i sagrađeno. Prostor da se napravi nešto drugačije, posebnije, danas je puno manji nego nekada. Kad smo mi kretali, nije bilo toliko puno pjesama napisano – priča.
Proslavila ih je 1978. “O, Ana”, “Lili”, “Sanjar lutalica”… Uslijedile su Nakon “Ja nisam kockar, ali gubim”, “Ja sam samo jedan od mnogih s gitarom”, “Zakuni se ljubavi”, “Kucni triput na vrata”… tiraže su se brojale u stotinama tisuća, a curice vrištale.
– Uhvatili smo nevjerojatan period showbizza. To je bilo vrijeme kad je bila velika fora lijepiti postere po zidu. Djevojke nisu bile fora ako nisu bile nečiji fan – kaže.
Zbog idolopoklonstva su uvijek svirali u jednom, a spavali u drugom gradu. Recepcioneri su dobili naputke da se telefonski pozivi ne smiju spajati u sobe, a ključeve su mijenjali s tehničarima, toncima, jer bi preko ‘hotelske veze’ neka djevojka uvijek doznala u kojoj su sobi. I upadala. Život im se svodio samo na svirku, probe i snimanja. Bili su megapopularni.
S 20 godina sam mislio da nakon 50-e nema života
– U ono vrijeme dobru je pjesmu bilo lakše plasirati jer su bila dva programa, Prvi političko-informativni i Drugi sportsko-zabavni. Pa ako si uspio ući u ondašnje “Nedjeljno popodne”, cijela bivše država te vidjela. I rekli su “Uuu, pa baš je dobra pjesma”.
– Dobio sam podatak da se lani preko 9000 novih pjesama prijavilo u ZAMP. To znači da je to 25 pjesama dnevno. 25 puta 3,5 minuta znači gotovo 90 minuta nove glazbe na dnevnoj bazi. Volim to usporediti s ulaskom u kafić. Vidim strašno lijepu ženu i kažem “vauu”. Onda zamislim da je pošalju na Izbor za Miss svijeta i – više je ne vidiš. Sve pjesme koje se vrte na radiju su manje više dobre, jer se u protivnom ne bi vrtjele. No kad ju pošalješ na radio, mnoge se ipak izgube među svima njima. Neizmjerno je teže plasirati dobru pjesmu, odnosno imati hit – govori.
Samostalna karijera jednako mu je uspješna kao i ona s Krilima. Njegova “Vino na usnama” ili “Evo noći, evo ludila” i danas se pjevaju na svim feštama. Krila mu često dođu na koncerte, nastavili su se družiti i privatno.
– Otišao sam kad su dvorane bile još samo vizualno pune. Mala je razlika kad je u dvorani osam ili deset tisuća ljudi, to se i ne primijeti. Ali velika je u novcu. S deset tisuća si u plusu, s osam se ide u minus. Zato sam krenuo u solo karijeru, a bend je nastavio s Lidijom Asanović. Predložio sam im da uzmu ženski vokal jer bi svakog muškog pjevača uspoređivali sa mnom – kaže Vlado.
U raskošnoj karijeri nikad nije poželio odustati od glazbe. U mladosti nije ni razmišljao kako će sa 60, 70 godina ići na pozornicu. S 20 godina je mislio da nakon 50-e nema života, i da će se baviti tko zna čime. Ispalo je drugačije.
– Pokojni Rajko Dujmić rekao je “Tebe tvoj vlastiti mozak zabavlja”. Stalno imam konstrukcije u glavi, ne dođem nikad u fazu besperspektivnosti, razmišljanja što ću dalje… držim se one Pađenove da Stonese treba jako podržavati jer dok oni sviraju možemo i mi – završava.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu