Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
Glumac Vinko Kraljević svjestan je koliko ljudi odlaskom u mirovinu više nema priliku raditi, odnosno osuđeni su na život od 2.000, 3.000 kuna. Zbog takvih ga i brinu najavljena poskupljenja. Ovo što sada prolazimo je, smatra, rezultat načina na koji živimo desetljećima unazad. Lagano krivi put kojim se kontinuirano išlo, sad je završio i dolazi na naplatu. Ipak, moglo je to proći puno bolje, civiliziranije. Nije trebalo ljudima ubiti dostojanstvo.
– Nakon odlaska u mirovinu nastavio sam raditi, iz gušta, iz veselja. Ne može se to kao nožem prerezati, ne možeš reći: “Otišao sam u mirovinu i sad više nema”. Ipak su iza mene desetljeća glume, a i čudan je taj naš posao, kad se adrenalin scene uvuče pod kožu. Kao kava, treba ti i dalje. Vjerujem da je tako sa svakim zvanjem – kaže Vinko Kraljević (69).
Glumac koji je cijeli radni vijek bio u ansamblu “Komedije” vjeruje da mnogi odlaskom u mirovinu brzo atrofiraju ako ne nastave s poslovima koje su radili cijeli život. U 2021. snimio je četiri filma. Nisu to, priča, bile glavne, nego srednje uloge, ali nakupilo ih se. Nije to mali broj. Igrao je u filmovima Lukasa Nole, Arsena Oremovića, Kristijana Milića i Silve Ćapin. Ne može se potužiti na količinu posla, uz snimanja sprema i novu predstavu – “Glasnogovornik”. Tekst je napisao Miro Gavran, a režira njegova supruga Mladena. S Vinkom igra Zoran Pribičević, a premijera bi, ako im korona ne poremeti planove, trebala biti krajem travnja. Donedavno je glumio i u matičnom kazalištu “Komedija”, u predstavi “Legenda o svetom Muhli”.
– Nažalost, i nju su skinuli s repertoara. Prorijedili su predstave, poskidali one malo starije. Sad sam u “Komediji” bez predstava, tako će vjerojatno i ostati i s obzirom na situaciju, a i na moju dob – priča Vinko.
Još mu nije ni 70 i nema dvojbe da će za njega itekako biti posla u matičnom mu kazalištu. Dok nove uloge ne dođu, rado priča o danima u mirovini. Od samog izračuna, prije koju godinu, nije strepio jer, kaže, nije imao ni dugova ni kredita.
– Znao sam otprilike kolika će mi biti mirovina. Polovica plaće, tolika i je. Srežeš potrebe, shvatiš da ima puno toga bez čega se može. Važno je da sam nastavio raditi ono što volim, ali to je opet drugo pitanje; hoće li biti posla, odnosno zovu li vas, trebaju li vas i redatelji i producenti ili ne – kaže.
Smatra se sretnikom što uopće može dalje raditi. Svjestan je da je mnogo ljudi koji odlaskom u mirovinu više nemaju priliku raditi, odnosno osuđeni su na život s 2000, 3000 kuna. Zbog takvih ga i brinu najavljena poskupljenja.
Milijun je nepravdi koje su nanesene ljudima
– U toj se situaciji nije našla samo Hrvatska, nego cijeli svijet. Čega je ona posljedica, teško mi je reći. Nisam upućen toliko u ekonomiju da mogu dati preciznije odgovore. Tu je i korona i puno raznih faktora koji su doveli do ovakvih anomalija u društvu. Ovo što sad prolazimo je rezultat načina na koji živimo desetljećima unazad. Lagano krivi put kojim se kontinuirano išlo, sad je završio i dolazi na naplatu – priča.
Čini mu se da su stvari u našoj državi davno krenule krivim putom. Možda, razmišlja, i na samom početku, 90-ih, i da se, nažalost, ne popravljaju.
– Baš suprotno, možda neke od njih bivaju i gore. Ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu nije trebalo biti. Mali smo narod i moglo je to proći puno bolje, civiliziranije. Nije trebalo ljudima ubiti dostojanstvo – govori.
Posebice se to odnosi na starije ljude koji su itekako marljivo odradili cijeli radni vijek. Prati informativne emisije i naljuti se svaki put kad vidi priloge o mirovinama. Milijun je nepravdi koje su ljudima nanesene, nisu pogodile samo glumce, nego većinu građana, a nitko ne zna kako to popraviti. Dok se sve te nepravde ne okrenu na pravi put, Vinko radi punom parom.
– Bogu hvala, dosta radim. Nije me odlazak u mirovinu bacio u pasivu. Čini mi se da je puno više nevolja, od niskih mirovina, ljudima napravila korona. Nema više odlazaka u kazališne klubove, kafiće, nema druženja, to mi jako fali. Svi su mahom zatvoreni doma, rijetko tko izlazi – priča.
I sam je prije dva tjedna prebolio koronu. Srećom, bio je to laganiji oblik, ali još se nije sasvim oporavio.
– Na pola snage sam. Muči me disanje, neki suhi kašalj. Ništa konkretno, ali osjećam da nemam energiju koju sam imao – kaže.
Desetljećima rijetko koji projekt prođe bez njega
Gledamo ga u mnogim filmovima, serijama, rijetko što prođe bez njega. I tako desetljećima. Pamtimo ga kao Bakalara u “Velom mistu”, igrao je i Đaka u “Mačku pod šljemom”. Od novijih serija gledali smo ga u “Dolini sunca”, “Provodima i sprovodima”… Pitamo ga zašto danas nema serija koja će imati kultni status, poput “Velog mista”.
– Televizija više nije atrakcija, kuriozitet. Više niste ništa posebno ako se pojavite na televiziji. Prije 40 i više godina pojaviti se na malim ekranima bilo je kao da si otišao na Mjesec. Danas je ta tehnika toliko uznapredovala, snimaju se na mobitelima, više ne znaš jesi li s nekim razgovarao na videocallu ili si ga vidio na televiziji – pojašnjava.
Općenito je, dodaje, način snimanja filmova i tv serija drugačiji, tehnički je uznapredovalo i vide se ti dinamičniji kadrovi, bolje složeni, maštovitiji. Kad danas gleda stare serije, filmove opaža u njima zanatski primitivizam, u pozitivnom smislu. Zanat je, govori, jako uznapredovao, ali kvaliteta nije. Za “Velo misto” je, primjerice, u Domu sportova u Zagrebu bio sagrađen cijeli onaj trg u stvarnoj veličini, a u seriji je bio smješten u Splitu. U izgradnju je bio uložen ogroman novac. Potom, na sapunicama se svaki dan snimi barem jedna epizoda, a 14 epizoda “Velog mista” snimalo se oko godinu dana.
– Neki dobar film, serija…. ako je onda bila dobra, dobra je i danas. Neki dan sam gledao “Gruntovčane”, to je fantastično, toliko dobro, serija za vječnost. Kao i “Suza za zagorske brege”. Uvijek dobro. Tako sjajno pogođen duh, da čovjek o tim tehničkim novotarijama, detaljima i ne razmišlja gledajući je – priča.
Smatra kako se danas puno toga nezanimljivog može vidjeti po televizijama. I tematski, a bogme i nezanimljivo napravljeno. Kraljević tad samo prebaci program. Voli pogledati dokumentarce, sviđaju mu se putopisi. Šali se kako gledajući ih, uopće ne poželi putovati jer je tako dobro snimljeno da mu je lijepo gledati iz fotelje. Voli pogledati i starije filmove, serije u kojemu je igrao kao glumac početnik, s kolegama koji su mu tad puno značili.
Danas je sve po principu “može s tim, a može i bez toga”
– Sjećam se trenutaka, dana kad sam došao u angažman u “Komediju” i ljudi koji su tih godina odlazili u mirovinu. Tad nisam razmišljao da ću i ja jednom tako. Mislio sam da ću na tim daskama trajati cijelu vječnost, a danas kad se osvrnem, doslovce imam dojam da je prošlo u trenu. Skoro da i ne znam što se u međuvremenu sve događalo. Tek kad razmislim, vidim da je bilo puno toga, ali i dalje je dojam da je proletjelo. Ponekad o tom vremenu razmišljam kao o praznicima, da će završiti i mi se svi opet vratiti na posao. Međutim, gotovo je, nema više – kaže.
Žao mu je što u kazalištima nema više nekadašnje provokativnosti. Ponekad pomisli da je to stvar njegovih godina, da samo za njega nema provokativnosti, ali vidi da i mladi ljudi ne hrle na predstave kao nekad. Ne čuje ih da kažu: “To moraš ići pogledati”. Sve mu se čini nekako isto, po onoj “može i ne mora”. Ili “može s tim, a može i bez toga”. Nema savjet za mlade glumce, kako stvoriti ime koje će ući u povijest hrvatskog glumišta.
– Teško je glumcu reći što bi morao napraviti da uloga bude dobra jer svaka je potpuno nov put. Iskustvom se taj put olakšava, ali ako ne želiš to raditi rutinski, površno, svaka nova uloga je novo mučenje, novo traganje za rješenjima. Osim ako se ne želiš ponavljati. Tako da je teško reći bilo što osim “Nauči tekst, radi i otvorit će se”. To je jedina istina. Radi i rezultat će doći – priča.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna