Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?

Omiljeni radijski voditelj, Trpimir Vicković, kaže kako su baš stariji ljudi znatno utjecali na njegov život i na karijeru. Poslu se učio gledajući kako to radi Oliver Mlakar, a nakon što je iskušao recept njegovog uspjeha, uslijedilo je tisuće priredbi, prezentacija, promocija… Danas je legenda hrvatskog etera

Trpimir Vicković, Foto: Privatni album

– Pokojni Ivo Pukanić angažirao me da s radijskom ekipom pratim izbor Miss Globusa. Voditelj je bio Oliver Mlakar. Svi znaju kakav je na bini, ali ne i kako se priprema, koji je recept njegove uspješnosti. Gledao sam što radi, pratio ga sa zanimanjem – priča Trpimir Visković Vicko.

Omiljeni radijski voditelj, Vicko Budilica, kaže kako su baš stariji ljudi znatno utjecali i na njegov život i na karijeru. Jer ih je slušao, promatrao kako rade i sve upijao. Na tom izboru za Miss Globusa, prošli su 15 gradova, imali 15 nastupa, a Oliver Mlakar ponašao se jednako: prije izlaska na binu ni s kim nije pričao tri minute, nitko mu osim inspicijenta nije mogao prići. Vicko pamti i Mlakarov papir na kojemu je tekst bio ispisan velikim slovima, da ga može staviti na pod i čitati.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Prva rečenica mora biti ispaljena kao iz topa, a zadnja u uzlaznom tonu. Tako gledaš, prvi, drugi, peti put i shvatiš tajnu vještine. Ajmo probati, rekao sam sam sebi. Kad su me angažirali na “Prvom glasu Hrašća” primijenio sam taj recept. Nakon toga uslijedilo je tisuće priredbi, prezentacija, promocija… – govori Vicko.

Uvijek je, dodaje, imao dobre mentore. Od profesora u školi do ekipe koja ga je uvela u eter. Pamti profesoricu koja je rekla “Ako imaš jedan iz zalaganja, nemam ti kroz što progledati, no ako imaš pet, mogu”. Pritom širi prste i zorno prikazuje progledavanje. Na upit “Što bi htio raditi u životu?” kao klinac nije imao odgovor. Nije, kaže, imao pojma. Na Omladinski radio došao je kao mladi dečko i radio kao copywriter za reklame. Tamo ga je prepoznao majstor reklama Ivan Majstorović. I rekao mu “Ako napišeš reklamu, to je jedna lova, ako ju izgovoriš druga. Ako je osmisliš u cijelosti, to je treća lova, a četvrta i kad je ugovoriš”.

Prema filmu “Good Morning, Vietnam” napravio sam emisiju

Jednostavno mu je objasnio princip rada. Počeo je samo s tekstovima pa je kasnije slagao glazbu, malo režirao. I to po narudžbi što je najteže. Hamed Bangoura upoznao ga je s Igorom Grgićem, iskusnim DJ-om koji je 1986. Vicka pozvao da s njim radi na RVG-u. I to zato što je Igoru bilo dosadno samom putovati u Veliku Goricu.

– Nas dvojica smo vodili emisiju, a kad je završila, u studio je ušao zanimljivi gospodin. Rekao je “Dečki, od sljedećeg tjedna imate dvije emisije. Ja sam Borivoj Zimonja” – prisjeća se Vicković.

Nekoliko su mjeseci zajedno putovali svaki tjedan, radili, učili, Vicko opet gledao kako drugi kolege rade… i odvojili su se. Igor je imao jednu emisiju, Vicko drugu. Vrlo brzo došao je do tri emisije tjedno. Potom je pokojni Boško Kajgana tražio Vicka da ga zamijeni. Tako se uključio u ekipu i počeo realizirati “30 godina pop glazbe”. Njegovu kreativnost prepoznao je i Zvonko Šeb i pozvao ga da se priključi, tad novom projektu, Radio Zaprešiću.

– Hamed i ja do rata smo vodili emisiju “Crno-bijelo u koloru”. Radio sam na RVG-u i Zaprešiću, i bio sretan jer sam mogao raditi što i kako sam htio. Vjerovali su da ću napraviti najbolje, a ja sam gledao i slušao, radio sve da napravim najbolje. Pojam glasa mi je bio Ljubo Jelčić. Pratio sam kako on to radi, pa shvatio da poznaje sve ljude o kojima govori, da mu njihova imena nisu mu samo slova na papiru – priča Vicko.

Zvonko Šeb mu je 90-e rekao da dođe na Radio Zagreb u šubićevu. Tamo ga je čekao Boris Ciglenečki. Tražio ga je da napravi po deset kompozicija za svako godišnje doba. Vicković je satima preslušavao klasiku, instrumentale, glazbu iz kazališnih predstava, tv serija… i opet učio od ljudi starijih od njega. U jutarnji program ušao je 1994. Fascinirao ga je film “Good Morning, Vietnam” s Oscarom nagrađenim Robinom Williamsom u glavnoj ulozi.

Trpimir Vicković, Foto: Privatni album

– Bio sam očaran njime. Rekao sam si “To mora biti to, Good morning, Croatia”. Pomislio sam ‘Ajmo ljudima dati optimizam. Kad je publika počela reagirati, prepričavati viceve, pa je to došlo i do mene, dobio sam dodatni poticaj. Da budem što veseliji, luđi, raznovrsniji… – priča.

Vrdoljak mi je rekao: Zezni Milasa tako da se smrzne!

Ljude je počeo buditi u 6.30 sati na nagovor tadašnjeg ravnatelja HRT-a, Tončija Vrdoljaka. Rekao je Vicku da samo pokojni predsjednik Tuđman i on imaju broj telefona čovjeka kojemu treba čestitati rođendan. I zeznuti ga pritom, da se smrzne.

– Nazovi ga u 6.30 predstavi se kao šofer i reci mu da se mora hitno spustiti dolje jer ga predsjednik čeka – rekao mi je Vrdoljak.

Bio je to čuvar državnog pečata, Ivan Milas. Vicković ga je nazvao, rekao sve što se dogovorio s Vrdoljakom, Milas se spustio za nekoliko minuta, a dole ga je čekao Vrdoljak s tamburašima. čuvar državnog pečata se rasplakao. Vicko je pomislio “Ako mogu buditi Milasa, mogu i obične ljude”. Nakon uvodne špice, tijekom prve pjesme, izvan etera, primao je po tri poziva za rođendan ili godišnjicu braka. Uvjet je bio da su naručivači sigurni da je čovjek kojeg Vicko treba nazvati, u krevetu. Tako su počela buđenja ljudi i to je trajalo skoro 15 godina.

– Nevjerojatne su to priče, bilo je onih koji su sami sebi naručili buđenje jer vjerojatno nisu imali nikoga tko bi im čestitao. U 15 godina imao sam samo jednu negativnu reakciju, kad me gospođa koju sam nazvao, stjerala u onu stvar. Prestao sam kad su se pojavili automat telefoni koji su to radili – govori Vicko.

Svaki je dan u 30 godina karijere na posao išao pjevajući, obožavao je svoj posao do zadnjeg dana. Bila je, prisjeća se, subota, u nedjelju se razbolio, a u ponedjeljak završio u bolnici. Koji dan kasnije javno je progovorio o opakim posljedicama koronavirusa, nakon što mu se stanje zakompliciralo do te mjere da je ponovno morao učiti hodati. Sad se polako oporavlja.

– Danas ništa ne radim, bolujem. Ja sam nezaposleni bolesnik. Iz svega toga naučio sam da se dobro dobrim vraća, da se od najgorih puno nauči. Uvijek sam išao s dobrim namjerama prema svima, nikome nisam radio zlo – priča.

Redovito ide na terapije i zdravlje mu se popravlja. Općenito, smeta ga površnost u svakom segmentu društva, pa i zdravstvenom. Kao primjer navodi 5G i cijepljenje, kao trenutačno veliku foru.

– Malo sam čuo o 5G, jer je struka zatvorena u sebe, ima specifičan jezik i nitko se nije potrudio da ljudima objasni što je to. Što se cijepljenja tiče, imamo relevantne stručnjake među koje se petljaju ljudi koji nemaju veze s time i propisuju nešto što opet nema veze ni sa čime. Pa stručnjaci gube kredibilitet – kaže.

Dodaje da je važno informirati ljude, jer znanje je moć, a neznanje strah. Strah rađa ljutnju a ljutnja stvara zlo. I on se, donekle, ljuti kad vidi da ljudi poput Olivera Mlakara nikome ne trebaju. Da ga ni jedan medij ne zove kao mentora. To je, priča Vicko, krenulo unazad 30 godina kad su besramno počeli bacati ljude u prijevremenu mirovinu. U međuvremenu mnogi nisu prošli šegrtovanje.

Znam kako povisiti mirovine i riješiti se siromaštva

– Sad je to znanje akumulirano, a nije predano nikome. Kad nekog danas pitaš “Otkud znaš?” dobiješ odgovor “Vidio sam na društvenim mrežama”. No ne znamo jesu li ti ljudi s društvenih mreža bili uspješni iz dana u dan, jesu li bili profesionalci. Kad izostavite starijeg savjetnika, kad ga ne slušate i idete svojim porivom, to se vidi. Danas to nedostaje mnogim generacijama, 30 godina se provlače sasvim drugačiji vrijednosni sustavi. Važno je samo koliko će klikati, koliko će naslov biti bombastičan – rekao je Vicko.

Trpimir Vicković, Foto: Privatni album

Ima ideju kako riješiti problem niskih mirovina, siromaštva u društvu. Naša državna blagajna bila je, priča, lijepo punjena i pražnjena pa se skupio dobar talog. Sve državne strukture se bore za taj talog, a rijetki su, smatra, ljudi koji će ga uzburkati jer se boje zaštopavanja. Zato, dodaje, netko ima mirovinu 10, 12, 14 tisuća kuna, a netko 400, 700 kuna. Pita se po kojim osnovama.

– Zagovaram državnu mirovinu jednakih mogućnosti. Ajmo svakome dati 5000 kuna iz državne blagajne. Dati! Sve ostalo ako želiš, ako hoćeš više, možeš ići na tržište rada. Svima, svakome, ne samo umirovljenicima. Ljudi bi imali sigurnost. Jednostavno je to izvedivo – govori.

Na upit tko bi u tom slučaju radio, odgovor ispaljuje kao iz topa:

– Svatko tko želi više od 5000 kuna. Sad imamo crnu ekonomiju, rade ljudi koji ne bi trebali raditi, a nezaposleni ne mogu dobiti posao. Malo ljudi troši. Kad bi svatko dobio 5000 kuna, država bi te obvezala da ih potrošiš. Ljudi bi lijepo živjeli i još si nešto uštedjeli za starost. I nitko ne bi razmišljao o prvom stupu, nego o drugom ili trećem ili o polici životnog osiguranja. Ili o kapitalnim ulaganjima – kaže.

Država, uvjeren je, ima tih 5000 kuna za svakog građana. I za umirovljenika i za bebu, za one slabijih sposobnosti… za sve. Iz onog debelog taloga. Potkrepljuje to činjenicom da guverner iskešira sve što državi treba.

– I vrlo kvalitetan, ministar financija, kad dođe kriza s brodogradilištima pita “Koliko treba?”, pa iskešira i on. Koliko milijardi? Pa za potpore u koroni, opet. Koliko je milijardi eura u oblaku koji se zove Europska unija? Koliko je mogućnosti? Zašto onda tako živimo? – pita se Vicko.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

• Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
• Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
• Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
• Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
  Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici
• Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
• Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
• Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
• Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
• Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
• Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
• Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
• Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
• Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
• Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
• Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
• Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
• Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
• Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
• Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
• Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”

• Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
• Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
• Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
• Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”