Veliki razgovor s Duškom Lokinom: Odlazak u mirovinu nije bio moj izbor, država me potjerala
Zadranin Duško Lokin mirovinu od 1.300 kuna pojačava organizacijom turneja i iznajmljivanjem apartmana. Državi zamjera što ne mari za umirovljenike i što plaće povisuje bogatima, a radnicima daje tek mrvice. Za Mirovina.hr 77-godišnji pjevač ispričao je kako živi kao umirovljenik već 12 godina te otkriva što mu najviše smeta u današnjem stilu života.
Duško Lokin Foto: Mirovina.hr
“Jači smo mi umirovljenici od svega, pa i korone, ipak je to samo virus. I to nevidljivi. Cijeli život pazim na zdravlje i neću ustuknuti pred jednim nevidljivim virusom” – optimističan je Duško Lokin.
Pjevač ni sa 77 godina ne uzmiče pred životom, problemima, bolestima. Pun je veselja, planova… tvrdi da je zdravlje puno važnije od zarade.
“Što će ti novac ako si bolestan, nesretan? U ovim je godinama najvažnije paziti na šećer, tlak i kolesterol. Ništa od toga nemam, samo malo povišeni tlak. Ne bih trebao uzimati ništa, ali po logici “bolje spriječiti nego liječiti” svako jutro popijem tableticu, onu najmanju. Tlak mi je idealan, kao da imam 18 godina pa tu tableticu popijem iz prevencije. Za nas umirovljenike najvažnije je biti discipliniran, hodati, jesti umjereno, nikako masno ili previše slatkog. Držim se toga pa imam i idealnu kilažu” – govori.
Već godinama organizira turneje kolegama po Australiji, Americi i Kanadi. Ima i apartman u Zadru koji iznajmljuje. Uz mirovinu od 1.300 kuna s kojom nitko ne može zatvoriti mjesec, sad je i korona zadala žestoki udarac njegovom kućnom budžetu. Zato je pjevač sad uplovio i u marketinške vode. Podržao je Filipa Majića, studenta iz Slavonskog broda, koji je osmislio majicu s Duškovom slikom i napisom ispod “Lokin good”.
Grdović gazdi kafića skinuo majicu s Lokinovim likom
“Njegovi roditelji su rado slušali moje pjesme, Filip je odrastao uz njih. Svaki dan me ljudi zovu, traže da im prodam majicu. Ja se ne bavim prodajom. Kažem Filipu, a on tvrdi da je pitanje dana kad će ići u prodaju. Uostalom, rekao mi je, Lokin nije za danas, nego za sve vremena” – priča Duško.
Da su majice pun pogodak, pokazuju i konobari koji ih nose po kafićima Duškova grada. Njegov prijatelj Mladen Grdović je u ‘njihovom’ zadarskom kafiću skinuo svoju ‘običnu’ majicu, bacio je iza šanka i natjerao gazdu Marina da skine majicu s Lokinovim likom. Potom je u Marinovoj majici cijeli dan hodao Zadrom. Dvojica prijatelja napravili su i pjesmu “Padobran”. U toj zezalici šale se na račun ‘plus size’ žena. Pjesma je naišla na bojkot nekih urednika.
Mladen Grdović (Foto: Privatna arhiva)
“Ovo nije normalno, pa više se nitko ne zna šaliti. Što bih ja trebao reći na viceve o svom tupeu? Znate onaj „Dođe Lokin kod frizera i kaže molim skratite malo. Frizer pita “Koliko kratim?”, a ja kažem “Koliko hoćete, idem u kafić, a vi zovite kad sam gotov“. Što bi Grdović trebao reći na sve viceve o njemu i alkoholu? – pita se Lokin.
Lokin je pitao neke urednike u čemu je problem. Jedna mu je rekla da njezina kćer ima viška kila, druga da ima takvu prijateljicu, a treći debelu ženu.
“Da nije tragično bilo bi smiješno – kaže Duško kojemu smeta što se izgubio smisao za humor.
Ističe kako su svima poznate manguparije koje su Grdović i on radili jedan drugome. Šale i smijeha, ističe, treba biti u svačijem životu. Bez toga, smatra, ode zdravlje.
“Ni sam ne znam koliko mi je škura Grdović razbio. Godinama je bacao kamenčiće na moje prozore dok je ujutro trčao. Kamen po kamen, pa odu škure. I nikad se nisam naljutio na njega. Platio je nove, i problem je bio riješen” – kaže Lokin.
Razumije da su ljudi u problemima. Kriza već desetljećima nikako da prođe, novca nema, a i korona je donijela velike probleme. Ljudi ostaju bez posla i jasno je da su nesretni, zabrinuti.
Smeta ga otuđenost i bešćutnost
“Nikome više ništa nije smiješno, ali baš zato trebamo se truditi biti duhoviti i ljudima pružiti tri minute veselja. Pjesmom, tekstom, emisijom… trebamo raditi na tome. Ako ne radimo na humoru u teškim vremenima, svi smo gotovi” – smatra Lokin.
Najviše ga smeta otuđenost, bešćutnost. Bilo je toga, prisjeća se, i u vrijeme njegove mladosti, ali ne u obimu kakav je danas.
Duško Lokin (Foto: Privatna arhiva)
“Kao dječak sam se popeo na vrh stabla. Grana je pukla i pao sam na cestu. Povrijedio sam glavu i jako plakao. Neki prolaznik me je pogledao i produžio dalje. Tu scenu bezdušnosti nikad nisam zaboravio. Od tad uskačem u pomoć kome god treba” – kaže.
Na estradi su mu jedini prijatelji njegovi glazbenici i Mladen Grdović. Hvali i Dražena Zečića i Jasmina Stavrosa kao korektne ljude.
“Nekim sam kolegama pružio ruku kad im je bilo najteže. Jednom sam organizirao turneju po Australiji i Kanadi, lijepo je zaradio. Moj jedini uvjet bio je da plati roštilj. Kad se vratio, nije rekao ni hvala, a kamoli platio roštilj” – kaže.
Ne skriva da je kao mlad pjevač o starijim kolegama razmišljao “Što više ne idete u mirovinu?”. Svjestan je da tako mladi sad razmišljaju i o njemu, ali se ne ljuti.
“Sad mi je žao, ali bio sam mlad i lud. Mladi čovjek ne može gledati istim očima kao onaj mudar, s iskustvom iza sebe. Nisu Indijanci bez razloga imali vijeće staraca” – rekao je Lokin.
Već 12 godina je u mirovini i tvrdi da su mu umirovljenjem oduzeli pjevanje. Nije, kaže, bio njegov izbor da ide u mirovinu, sa 65 godina je morao. Zahvaljuje Bogu što može zaraditi, ali pita se što s onima koji ne mogu? Puno putuje po svijetu, zna kako umirovljenici žive u drugim državama. Ne može ih se vidjeti pred kontejnerima, nego putuju svijetom i uživaju u zasluženoj mirovini. Svugdje osim kod nas, priča, postoji minimum koji je dovoljan za dostojanstveni život.
Duško Lokin (Foto: Privatna arhiva)
Kriminalac ga je htio ubiti radi ljubomore
“I što zapravo znači minimum? Ako je određeno 2.000 kuna onda ne može ispod toga. Kako ja onda imam 1.300? Ili netko drugi 800? Pa mi kažu “Radio si samo 20 godina. Jesam, ali htio sam još, ali ste me potjerali u mirovinu. Zašto ste me potjerali?” Minimum je minimum, radio pet ili 35 godina. Puno je ljudi koji još žele raditi i imati više od 1.300 kuna penzije. Onda, kao, povećaju plaće 20 posto. Pa onaj koji ima 20.000 dobije još 4.000, a onaj koji krpa kraj s krajem i dalje nastavlja krpati. Je li to normalno? – pita se Lokin.
Ljudi mu ne vjeruju da je blizu 80-e, kad kaže da je u mirovini uglavnom misle da laže. Lokin ističe da nikad nije skrivao svoje godine. Izuzetno je ponosan na obitelj, suprugu, kćer, unuku i praunuku.
Duško Lokin (Foto. Privatna arhiva)
“Znali su mi reći “Što se slikaš s unukom i praunukom, svi znaju da sam tvoja generacija pa onda shvate koliko i ja imam godina…” Što me briga za takve? Nema ljepšeg nego imati djecu, unuke praunuke i ponositi se njima. Jer kad si ponosan na svoju djecu i ona su na tebe. U suprotnom, kad-tad ćeš biti duboko razočaran i nesretan. A što si stariji obiteljska sreća ti je potrebnija – govori Duško.
Recept tolikog trajanja u estradi vidi u mladalačkom duhu. To se, kaže, postiže druženjem s mladim, pozitivnim ljudima. Nikako drugačije. Ne dozvoljava da mu njegova generacija priča o bolestima. Njegovi prijatelji su redom mlađi od njega. Druži se i s trojicom vršnjaka koji razmišljaju kao i on. Njegovi dani danas isti su kao i u mladosti. Druženje i ponašanje nije nikad mijenjao. Jako je društven i kao pravi horoskopski blizanac, ne može biti sam.
“I uvijek mi je lijepo. Ako nije došlo jedno društvo, došlo je drugo. Ako nije ni jedno došlo, odem ja k njima. I uvijek tako. Osim toga, bio sam sportaš, igrao nogomet, rukomet, uvijek sam među ljudima” – priča.
Supruga Anuška, s kojom je u braku više od 50 godina, nikad nije bila ljubomorna na obožavateljice koje su opsjedale njezina muža. Duško joj, ističe, nije ni davao povod za ljubomoru. U vrijeme najveće popularnosti dobivao je po 3.000 do 4.000 pisama dnevno. Žene su ga sačekivale iza svakog ćoška, a ljubomorni muževi prijetili smrću.
Duško Lokin (Foto: Privatna arhiva)
“Imao sam bend iz Čakovca, Demone. Jedan tehničar je bio kriminalac, oženjen i završio je u zatvoru. Netko mu je napisao pismo da izlazim s njegovom ženom. Pobjegao je iz zatvora i s nožem stajao ispred mog stana. Srećom, samo je pas bio doma. Jako je lajao pa su susjedi izašli i ovaj je morao otići. Na Varaždinskom brijegu su ga ulovili, sve novine su tad pisale o tome” – ispričao je Lokin.
Kad je od brata koji je svirao u Lokinovom bendu doznao istinu, kriminalac mu se ispričao. I rekao mu da će polomiti tog koji mu je napisao pismo. I on je, kaže Duško, bio glazbenik, a napravio je to jer ga nije htio uzeti u bend.
Više životnih priča poznatih umirovljenika:
- Reper Hrle: “Postulat svake države je da ljudi u mirovini žive najljepše, a naši su zaboravljeni od svih”
- Pričali smo sa Žarkom Potočnjakom: “Dvije mirovine dovoljne su za režije, benzin i hranu”
- Tihana Harapin Zalepugin: “Društvo prihvaća bake, ali samo dok smo im od koristi”
- Branko Uvodić: „Lijepom našom“ ide dalje čim epidemiološki uvjeti to dopuste
- Vlado Kalember (67): Kada vidim kako žive umirovljenici, pitam se kako naši političari spavaju
- Veliki razgovor s Duškom Lokinom: Odlazak u mirovinu nije bio moj izbor, država me potjerala
- Drago Diklić (82): Među rijetkim sam sretnicima koji si od mirovine mogu dosta priuštiti
