Uskrs znači pomagati siromašnima i bolesnima: “Ne može se reći da nam je najgore”
Uskrs je vrijeme prisjećanja, opraštanja, pomaganja i odricanja. Mnogo je ljudi u društvu kojima je zaista potrebna pomoć, a žale se i oni kojima ništa ne nedostaje. Albina je umirovljenica koja je u životu prošla puno lošega, ali još uvijek se smatra sretnicom – jer je živa, jer ima puno onih kojima je gore nego njoj i jer još uvijek može samostalno otići na Dolac, kupiti jaja i obojiti ih. Skromniju količinu nego prijašnjih godina, doduše, no to joj ne smeta.
Gospođa Albina živi negdje na Borongaju. Iz Imotskog je, ali u Zagrebu je provela većinu svoga života. Prisjeća se kako je, kad je tek doselila, imala dvojicu sinova s kojima je svakog Uskrsa bojila jaja. Odgajala ih je, doduše, uz uvjerenje da je svaki dan Uskrs.
Fotografirali smo umirovljenicu Albinu pored njezinog najdražeg zagrebačkog grafita koji je 2010. godine nastao u organizaciji Volonterskog centra Zagreb povodom obilježavanja Međunarodnog dana mira.
“Dok mi je muž bio živ, često smo šetali pored ovog natpisa. Ja sam mu govorila, to su istinite riječi. A njemu više nije bilo do smijanja. Ovo iza mene su riječi Majke Tereze, i ona nas sada vjerojatno promatra s neba”, govori Albina čvrsto držeći krunicu u ruci. “Mir počinje osmijehom. Ona je nosila mir najugroženijima. U Indiji, a i kod nas, najviše je voljela suosjećati s bolesnima i siromasima. U njima je prepoznavala Isusa. Svi Kršćani, ali i ostali, trebali bi to slijediti”, dodaje i ističe kako Bog voli svakoga čovjeka i nikoga ne isključuje. Bitno je vjerovati, smatra Albina, koju, nakon gubitka jednog sina u ratu i muža nešto kasnije, na životu održavaju vjera i ljubav.
U vrijeme uoči Uskrsa, smatra ova umirovljenica koja svake nedjelje ide na misu, važno je pomagati bolesnima i siromašnima, ali i odmarati. Zato je prije Velikog četvrtka odlučila pobrinuti se za sve kućanske poslove, uključujući nabavku namirnica. Već nekoliko dana u velikim je pripremama za veliki blagdan koji će s ostalim Katolicima slaviti ove nedjelje.
“Sve što se može odgoditi, ne radi se na: Veliki četvrtak, Veliki petak, Veliku subotu, i nedjelju – to je sam Uskrs. Veselim se tome, ali svaka je nedjelja Uskrs. Svaki je dan Uskrs. Poruka majke nebeske je – nemojte misliti, mladi, da samo stari umiru. Kaže, može ti sutra već tijelo crv jesti. Dušu ne, ali tijelo da. Od mladića koji se kod Visa sad utopio, ostale su samo papuče. Znate što se mladima sve događa. Kako nam brzo ovaj zemaljski život prođe…”, zamišljeno govori gospođa Albina.
Jedan sin joj je poginuo u ratu, a drugome je dva puta transplatiran bubreg. “Nedavno sam i muža ispratila. Da nije ove krunice koju uvijek držim u ruci, ne bih sve to mogla sama izgurati”, govori i moli sve koji će njezine riječi čitati da se posvete ovom uskršnjem raspoloženju te da uspiju “oprostiti, pokajati se, starcu, staroj ženi i bolesniku – pomoći, doći do njega, da ne ostane usamljen”.
“Danas ću sve obaviti i onda odmarati”, odlučuje. Ove godine obojat će samo pet jaja – za pet Isusovih rana. “Ja to tako sebi kažem, a možda uopće nema veze. Možda je to bojanje jaja samo neka dječja fora”, govori simpatična umirovljenica i prisjeća se svih svojih Uskrsa. Za svoju majku, koja je imala petero djece, kaže da je običavala ukrašavati i po pedeset jaja za Uskrs. “Onda djeca grabe, ‘oće svatko deset jaja za deset tucanja”, govori ne odobravajući preveć svoje djetinje postupke. Kada je porasla, kaže, prestala je biti tako pohlepna, pa je smanjila količinu uskršnjih jaja za bojenje.
https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/449207768831414/?type=3&theater
Ipak, imala je dvojicu sinova, pa ne pamti godinu kada je ukrasila manje jaja nego što će ove godine. “Farbala sam i ja onda puno, pa mi je dojadilo nakon 40 godina”, objašnjava. Međutim, glavna uskršnja namirnica, kaže, oduvijek je bio kruh, barem kada je riječ o stajalištu vjernika. “Ide se na blagoslav kruha. Ono kad neki ljudi ponesu luka u crkvu, svašta donesu što smeta za nos, a dođu samo tada. Pa nije to Uskrs”, Albina smatra i govori kako Uskrs zapravo znači svake nedjelje doći na misu i zahvaliti se Isusu. “Pokajati se, učiniti dobro djelo – to je Uskrs”, zaključuje.
Puno ljudi najveći kršćanski blagdan doživljava samo kao priliku za jelo i piće. Albina se tome protivi, prisjećajući se svih onih dobročinitelja o kojima je slušala i čitala, koji su pomagali gladnima. “Nije uvijek bilo izobilja hrane. I u nas se pomalo oskudijeva, ali ne može se reći da nam je najgore. Ja još mogu sve, ali ima ih koji ne mogu. Pa zamislimo, kada bi se nama to dogodilo, da nemamo kap vode da nam se skvase usne”, kaže, svjesna svoje povlaštene pozicije u odnosu na ljude koji zaista gladuju negdje u svijetu.
Zaključno, Albina kaže kako joj je najveća želja da na tom putu pomaganja siromašnima i bolesnima svi rade više. “To će biti pravi Uskrs”, uvjerena je.
