Upoznajte Božicu, inspirativnu učiteljicu koja je u mirovinu otišla sa 47 godina radnog staža!
„Prvi dan mirovine gledala sam kroz prozor djecu na putu za školu. Bilo sam jako tužna, ali onda sam si rekla da ne može vječno, da trebaju doći raditi mladi ljudi. Pripremila sam si za čitanje mnogo knjiga koje sam propustila, malo šećem, sa suprugom sam, pravila sam zimnicu… Ali, morat ću si naći još nešto”
Božica Horvačić s unucima
S nevjerojatnih 46 godina i devet mjeseci radnog staža, 65-godišnja učiteljica velikogoričke osnovne škole Eugena Kvaternika, Božica Horvačić otišla je u mirovinu. Iako se umiroviti mogla i ranije, ta joj opcija nije ni prošla mislima, jer svoj posao – naprosto obožava. Više je to i od poziva, a kudikamo više od poimanja rada koji se svodi na iščekivanje petka i žaljenje zbog ponedjeljka. Ne čudi stoga što se novopečena umirovljenica još uvijek ne snalazi baš najbolje.
Prvu mirovinu tek je dobila i s njom je, kaže, zadovoljna jer je u životu navikla na „više duha, nego kruha“. Ovih dana obišla je i svoje učenike, a ni ideja za daljnje stvaranje i nesebično davanje djeci joj ne nedostaje. S inspirativnom učiteljicom Božicom razgovarali smo prijepodne dok je uz računalo pila jutarnju kavu i uživala u kolačima koje je ispekla.
Ponovila bi sve isto, ako treba i za manju plaću
„Nisam se još snašla, dugo sam radila i to je bilo nešto prekrasno. Znate, za mene je to bila jedna misija. Djeca se još kao mala igraju učitelja, a ja sam još iz tih dana znala da je to za mene. Raditi s tom nestašnom dječicom s krijesnicama u očima zaista je predivno. Kada taj posao obavljate sa žarom, voljom i ljubavlju, onda je on uistinu poseban. Naravno, nije uvijek sve bilo bajno. Jako sam sretna i da se opet rodim, ponovila bih isto, ako treba i za manju plaću. Baš sam jučer bila u posjeti svojim učenicima i kolegama, svi su se okupili oko mene“ – započinje nam svoju priču Božica Horvačić.
-
- Umirovljena učiteljica vrijeme voli provoditi u vikendici
-
- Primila je i županijsko priznanje (lijevo) s kolegicama za minuli rad
Priča nam kako je svoju energiju prenosila na đake pa su tako pjevali, plesali, glumili, stvarali likovna djela i sudjelovali na natjecanjima. Njezin dosje ispisan je brojnim postignućima i priznanjima. Premda za njih nakon gotovo pola stoljeća predana rada nije odlikovana ordenom poput nekog vojnika, u svojim je rukama imala budućnost učenika koje je motivirala za stvaranje te ih učila kako iz ničega stvoriti nešto. Osim iz obrazovanja, najvažnije životne lekcije ponijela je i dalje djeci prenijela iz vlastite obitelji. Ima ih čak tri, kaže, onu s majkom i ocem te sedmero braće i sestara u roditeljskom domu, zatim vlastitu sa suprugom i dvoje djece te – školsku.
Počela sa 18 godina i pješačila do posla kilometrima
„Često razmišljam kako smo kao društvo danas postali zagađeni ambalažom. Gledala sam s djecom da uvijek stvaramo iz onoga što su ljudi odbacili i tako potičemo kreativnost, umjesto da stvaramo nepotrebni trošak. Općenito kada motivirate djecu, ona će rasti unatoč modernoj tehnologiji. Nju ne treba odbacivati, jer time samo sebi otežavamo. Tako sam svojim učenicima rekla da sam jako staromodna, ja sam njih naučila ono što znam, ali i oni mene jako puno o računalima. Istina je da je djetinjstvo danas komercijalizirano u odnosu na ranije. Nije mi to smetalo, smetalo mi je što se trebalo ranije isplanirati ako učenike želite izvesti izvan škole. Nekada je to bilo normalno pa smo svaki dan u parku čitali pjesme…“ – kaže učiteljica Božica.
Tolike godine radnog staža duguje sretnim okolnostima neprekidnog radnog odnosa, no nije uvijek sve bilo lagano. Raditi je počela već sa 18 godina te se usporedno s time školovala. Obitelj s devetero djece zahtijevala je da se u kuću donese plaća i čovjek je tada bio sretan da radi. Prvih godina podrazumijevalo je to i rad na terenu u malim seoskim školama do kojih se vozilo i pješačilo po pet kilometara.
„Vozač autobusa nekada je znao zaboraviti na mene pa sam morala ići pješice. Nekada me znalo biti strah, ali imala sam povjerenja u mještane pa smo se znali dovikivati na putu kako bismo znali da je sve u redu. Bila sam mlada i sretna da radim“ – prisjeća se.
Umirovljena učiteljica s kćerima, Željkom i Anom
Sa sedmero braće i sestrom odgajana je od majke koja nije bila obrazovana, ali od koje su naučeni životnom blagu te kako biti motiviran sitnicama, biti zadovoljan s malo i izdići se iznad teškoća.
Svaki dan u školi kao praznik
„Ne mogu toliko malo zaraditi, koliko mi malo može trebati. Lijepo bi bilo krstariti, ali to u mom sustavu vrijednosti jednostavno ne postoji. Uživam u malim stvarima, svojoj vikendici i unucima. Imam dvije već velike unuke i dva unuka. U Zagrebu su pa se ne viđamo onoliko koliko bih htjela, ali najmanje je to četiri puta mjesečno. Staromodna sam, volim kada je obitelj na okupu“ – kaže skromna učiteljica Božica.
Uoči 66. rođendana, pitamo ju kako će si osmisliti vrijeme u mirovini.
„Prvi dan mirovine gledala sam kroz prozor djecu na putu za školu. Bilo sam jako tužna, ali onda sam si rekla da ne može vječno, da trebaju doći raditi mladi ljudi. Pripremila sam si za čitanje mnogo knjiga koje sam propustila, malo šećem, sa suprugom sam, pravila sam zimnicu… Pečem i kolače, ali se srećom ne debljam jer svaku večer vježbam. Ali, morat ću si naći još nešto. Imam dosta dramskih tekstova, djeci prilagođenih priča koje ću prepisati“ – planira Božica Horvačić.
Svaki je dan u školi za nju bio praznik, pogotovo u poslijepodnevnim satima, pa se u skladu s time i uređivala za posao, kako kaže, kao da ide na kakvu proslavu.
„Život je kao ikebana, kako ga ukrasiš, takav će ti i biti, govorila bi moja majka“ – zaključuje ova uistinu posebna učiteljica.
