Umirovljenik Jozo (77) o mirovinskom statusu, uvođenja eura, budućnosti ljudi i poeziji
Umirovljenik Jozo (77) je po zanimanju ekonomist i magistar biotehničkih znanosti te je kroz život radio financijske i upravljačke poslove. Već 12 godina živi sam, ali se, još uvijek, brine o svojoj majci koja ima 101 godinu. Pjesnik je u duši, ali i dalje ima kritičko razmišljanje o aktualnim temama. S nama je podijelio i jednu od svojih poezija.
Jozo (77) u Valpovu
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Jozo (77) je kroz život bio na visokim pozicijama u tvrtkama te je njegova mirovina u skladu s tim. Cijeli svoj život je proveo u Belišću. Sada živi sam te se brine za svoju majku kojoj treba sanitarna i psihološka skrb.
Već 12 godina živi sam
„Ja sam, inače, po zanimanju ekonomista i magistar biotehničkih znanosti i posao mi je bio sukladan mojem znanju i zanimanju. Vodio sam u firmama neke financijske poslove. Vodio sam jednu veliku firmu u Belišću, onda sam bio član uprave jedne firme koja je nastala iz te tvornice, to je bila firma Krup u Belišću. Sada je to HF – Harburg Freudenberger. I tako, radio sam te poslove: financijske, upravljačke, menađerske…“ – priča gospodin Jozo.
Živi sam jer mu je supruga umrla prije 12 godina. Još uvijek se brine o svojoj mami koja je sada u 101. godini života. Takva osoba, kaže, zahtijeva sanitarnu i psihološku skrb. Ima zanimacije oko svoje kuće. Ima mirovinu koja je nešto veća nego uobičajene mirovine zbog poslova koje je radio kroz život, ali smatra kako je mirovinski status, generalno, jako problematičan.
Mirovina, euri i budućnost ljudi su dodatni poslovi državi
„Mislim da, na mirovinskom statusu, treba malo bolje poraditi država. Nije bitno tko je na vlasti niti koja je boja dresova koje nose. Tu se treba zakoračiti malo dublje jer, s obzirom na tu našu demografsku situaciju, svake godine je sve više starijih ljudi i ljudi koji dolaze u tu dob, koji se oslanjaju na tu mirovinu koja, očigledno, nije dostatna za normalan život. Čovjek sa 2.500 kn u ovim inflatornim i opće-ekonomskim uvjetima ne može živjeti kao čovjek. Ima ljudi koji imaju i manje. Čovjek je, kao takav, sklon opstrukciji vlasti i depresiji. Sve u svemu, mislim da država treba donijeti neka rješenja koja će štititi tu populaciju.“ – nastavlja umirovljenik Jozo.
Mnogi ljudi doživljavaju uvođenje eura kao tehnički proces, nastavlja, no to nije samo tako. To je jedna transformacija u kojoj se mi moramo i psihološki transformirati. To je proces u kojem obični ljudi, koji su do sad plaćali kruh 7-8 kn, trebaju čekati i vidjeti što će se s time dogoditi. Dok se ljudi naviknu, trebat će dosta vremena. Smatra kako će se stara populacija teško snaći dok shvate kako sve funkcionira. Smatra kako je uvođenje eura još jedan zadatak više za višu vlast jer postoji potreba za velikom koordinacijom koja će tu promjenu trebati učiniti dostupnom svim ljudima.
„Svi moraju biti više orijentirani na svoju budućnost jer se sve više odvaja od prošlosti. Recimo: zanimanja koja pratila moj život, ona gotovo da nestaju te se pojavljuju nova zanimanja koja ljudi nisu uopće konzumirali. Ako netko izgubi taj kontakt s tim novim zanimanjima, on je izgubio svoju budućnost. Očigledno je da više onaj „klasika“ majstor i liječnik nisu isti kao i prije te ta zanimanja poprimaju potpuno drugačiju konfiguraciju. Mislim da mladi ljudi trebaju shvatiti to, obrazovni proces shvatiti ozbiljno jer, na kraju krajeva, čovjek ostane sam i može se osloniti samo na sebe.“ – zaključio je gospodin Jozo.
Podijelio je s nama svoju poeziju
Umirovljenik Jozo prema poeziji gaji ljubav već dugo godina. Time se bavio i za vrijeme radnog vijeka, ali nije tome posvećivao veliku pažnju zbog manjka vremena koji je dolazio s njegovim poslom. Sada, u mirovini, bavi se više time te smatra kako je to financijski gubitak, ali emocionalno ispunjenje. S nama je odlučio podijeliti jednu pjesmu:
„Budući da ja već 12 godina živim sam u kući, ovako razmišljam:
‘Osobni obračun’
Sudaram se sam sa sobom,
U tišini koja zjapi,
Razgovaram katkad s Bogom,
Dani cure kao slapi.
Najčešće sam sam u sobi,
Ne otvara nitko vrata,
Utapam se u tjeskobi,
Previše je 100 kvadrata.
Prigovaram samom sebi,
Kritiziram svoje stanje,
Stojim opet s razdiobom,
Što je više, to je manje.
Savjetujem samog sebe,
Ponekad to glasno zvuči.
U samoći srce zebe,
Iz dubine vjetar huči.“
