Umirovljenik Branko (66): ‘Penzije pola daš na režije, a s pola pokušavaš živjeti’
Branko (66) je cijeli život radio fizičke poslove te mu je to utjecalo na zdravlje. Bogu je zahvalan što se još uvijek može kretati, ali u mirovini, on i žena ne mogu uživati. Za kruh imaju, ali se pita do kada će moći tako. Radost su mu pecanje i unuci, iako on više ne može puno pecati te su mu kćeri i unuci 600 km udaljeni.
Branko (66) u Belišću
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Umirovljenik Branko (66) se, uglavnom, bavio zidarijom te e radio u „Kombinatu Belišće“. Bilo je dobro, kaže, te je i sada dobro, ali mladi ne žele raditi.
Fizički rad je utjecao na njegovo zdravlje
– Radio sam u “Kombinatu Belišće“, u njemu sam doživio i mirovinu. Dobro je bilo, isto kao i sad. Posla je bilo. Tko je htio radit’, mogao je i zaradit’. Tko nije htio, isto je kao i danas. Mladi ne žele raditi za 5.000 kn. Radili smo za 80 maraka poslije rata. Tko nas je pitao?, rekao je umirovljenik Branko.
Cijeni poslove “u kancelarijama“, kaže, ali smatra kako to nije jednak teret tijelu kao kada radite fizički posao na otvorenome. Nakon osnovne škole radio je kao zidar, a poslije mu je to ostao hobi. Bilo da se radilo o poslu ili hobiju, njegova leđa i koljena su pretrpila svoje. Zahvaljuje Bogu što se, unatoč istrošenosti, još uvijek može kretati.
O mirovini, pecanju i unučadi: ‘Daleko su malo, 600 km ima do njih’
– Slabo živimo, supruga i ja smo sami. Hvala Bogu, još za kruh imamo, al’ dokle će ovako moći, ne bih Vam znao reći. Mislim, ja sam 35 godina prolazio kroz tu portu. Samo da sam prošao i vratio se nazad, zaslužio sam 2.000 kn. Sad kad bih mogao malo odmarati i uživati, kako? Penzije pola daš na režije, a s pola pokušavaš živjeti. Što da Vam kažem?, ispričao je gospodin Branko.
U mirovini mu sreću donose unučad i pecanje. Više ne može baviti zidarstvom jer trpe i on i materijal te više ne uživa u tome. Kada čučne, treba mu dvije minute da ustane. Ide pecati, ali ne često jer mu zdravlje ne dopušta. Najponosniji je na ulov šarana od oko 5 kg. Nije ga lovio štapovima koji imaju rolnu već na teleskopskom štapu – “direktašu“.
– Imam unučad, ali su u Benkovcu. Unuk će sada krenuti u srednju, a mlađa kćerka ima malenog od 18 mjeseci i drugog od 8. Godinu dana razlike su. Daleko su malo, 600 km ima do njih, a ja i more dva pojma. Kad odem dolje, prođe 2 dana i ja bih već nazad. Skupa je karta. Ajd’, oni su mlađi, imaju kola, pa kad imaju vremena, dođu. Slabo sam ih viđao. Ovaj stariji unuk je 10-ak puta bio kod nas, on je već odrastao čovjek. Ovo malo, od 18 mjeseci, sam vidio jednom, ovo mlađe još nisam ni vidio. Zet radi, a kćerka s njih dvoje ne može toliko dugo u kolima jer je nezgodno. Čujemo se preko telefona, završio je umirovljenik Branko.
