Ivan Lovrić mirovinu je prije četiri godine dočekao sam na svom Prviću. Ovaj umirovljeni inženjer građevine, koji je prošao poslove od šibenskog “Remonta” do ruskih rezervoara nafte, suprugu je izgubio prije osam godina. Usamljenost razbija okružen prirodom na svom “dvoru”, uz vrt, sudoku i šah koji zaigra na tabletu. No, pusti otočki dan ipak su postali vedriji i lakši kada je u njih prije šest mjeseci ušla gerontodomaćica Ankica.
Umirovljenik Ivan i gerontodomaćica Ankica (Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr)
Umirovljeni 69-godišnji inženjer građevine, Ivan Lovrić dočekao nas je nasmijan na svom dvoru, okružen prirodnim ljepotama otoka Prvića. Najsretniji je, kaže, upravo na ovom prostoru ispred kuće, gdje uvijek zauzima istu poziciju s pogledom na vrt. U njemu često radi, a kako sada nije sezona, zaigra koju partiju šaha na tablet računalu, riješi sudoku, pročita novosti. Sa studenog sunca ne da se u kuću. U njoj mu je ionako pusto, jer je prije osam i pol godina izgubio suprugu.
U Rusiji ga dočekala -42 stupnja Celzija
Samački život natjerao ga je da nauči kuhati, pospremati i sve ono o čemu je, dok je radio, brinula žena s kojom je u braku podigao sina i kćer. Kako bi im pomogao u školovanju, otisnuo se na četiri godine u Rusiju gdje je na -25 stupnjeva vodio radove na naftnim rezervoarima. Jednako toliko proveo je u Finskoj, a većinu staža ipak je stekao na domaćem terenu, u šibenskom “Remontu”.
Posljednjih šest mjeseci predah od kućanskih poslova, ali i društvo uz kavu donijela mu je gerontodomaćica Ankica Mihić. Brodom iz vodica Ivanu stiže svaki dan u sklopu projekta “Zaželi” koji provodi prvićka udruga Otok. Život je uz nju ipak nekako ispunjeniji, a i lakši.
“Ne volim kafiće i restorane, najsretniji sam ovdje i da sam u gradu, poludio bih. Sin mi je u Zagrebu, kći u Rijeci i često smo u kontaktu i viđamo se. Na more idem sve rjeđe, nema više ribe kao nekada. Pogledam sport, kuham, spremam, radim u vrtu. Otkako je Ankica tu, lakše je, trebalo je malo vremena da se prilagodimo jedno drugomu, a sada se lijepo slažemo” – odgovara nam gospodin Ivan na pitanje o usamljenosti.
Priča nam kako se u Rusiju zaputio u siječnju dok je sunce još milovalo šibenski kraj iz kojega je krenuo na avion u Zagreb. Kada je stigao na odredište, dočekala su ga nevjerojatna -42 stupnja Celzija. Ne bi to možda ni bio toliki problem da se nije radilo na otvorenom.
Zajedno uređuju i vrt
“Bio sam u dosta povoljnijem položaju kao inženjer u odnosu na ostale radnike, ali nije bilo ugodno. Prosječna temperatura kretala bi se oko -20, -25. Dok to ne doživiš, ne možeš ni zamisliti kako je. Kao dobar period pamtim jedan lipanj kada smo radili na naftnom rezervoaru na Crnom moru, ali nakon toga stavili su nas da radimo od prosinca do ožujka, dakle u najgore vrijeme. Tako sam otkrio da je variti moguće i na temperaturama koje su debelo ispod minus pet stupnjeva” – priča nam Lovrić.
Uspio je naučiti čak i ruski, a iako ga nije govorio tečno, posao s tamošnjim radnicima nikada zbog toga nije ispaštao, baš suprotno. Kada je napuštao Rusiju, tugovali su za njim. Osjetio je i finske zime pa nije ni čudo što sada zna uživati na suncem okupanom otoku.
Za jednog od četiri korisnika koje svakodnevno obilazi, 54-godišnja gerontodomaćica Ankica ima samo riječi hvale.
“Izvrstan je, puno toga zna sam. Ja sam pak zadužena za one muškima malo mrskije poslove poput peglanja, ribanja kupaone, kuhanja, a zajedno uređujemo i vrt. Žao mi je jedino što projekt traje samo dvije godine. Često se pitam kako će ti ljudi bez nas kada to završi i nadam se da će ga produljiti” – zaključuje Ankica.
