Umirovljenički par Stupar umjesto da kuka radije proizvodi igračke za djecu
Nije vam to mirovina, nego socijalna pomoć. Ostala sam bez posla kao tehnološki višak, 18 godina bila nezaposlena i skupila svega 25 godina radnog staža. Svaka kuna dobro dođe, ali ljudi nemaju novca za ovakve stvari koje su luksuz. Nemaju ni za hranu, a kamo li za ukrase, kaže umirovljenica Katica Petričević.
Heklane igračke nastaju u kućnoj radinosti umirovljeničkog para Stupar Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Od dvije skromne mirovine žive supružnici Mirjana i Riste Stupar. Dok je ona svoju mirovinu zaradila radeći kao učiteljica, on je bio manje sreće. Kao radnik Željezare, nakon njezina propadanja završio je na burzi rada, od kuda je otišao u prijevremenu mirovinu. No, ovaj bračni par nije jedan od onih koji kuka, nego stvara. Umjetnički crtu Mirjana je nastavila koristiti i izvan škole u vlastitu domu, stvarajući šarene igračke za djecu koje ručno hekla.
– Kako živimo kao umirovljenici? Raskošno – glasno i kroz smijeh govori nam Riste koji supruzi pomaže oko nabave materijala i ostalih poslova za njihovu malenu manufakturu. No, on to ne naziva pomaganjem, nego brakom.
O kupovnoj moći ne treba ni govoriti
“Nisam jedan od onih koji kukaju, za mene je čaša uvijek napola puna. Mislim, da mi netko da sto eura, kukao bih ja. Supruga se ovim bavi više iz ljubavi, nego kao poslom. Jako je kreativna, a u školi je vodila i lutkarsku grupu pa je ovo nastavak te priče. Ne može se od prodaje popuniti kućni budžet, jer puno novca ode na sam materijal i dijelove za igračke. Tu su i troškovi za štandove, pa kad se sve zbroji i odluzme, dođe opet na nulu. O kupovnoj moći naših građana više ne treba ni govoriti, ali Mirjana je najsretnija kada netko pohvali njezin rad, bez obzira što ne kupi. Tako vam je to kada stvarate iz ljubavi. Više to radimo kako ne bi sjedili doma i vrtjeli prstima” – kaže gospodin Riste.
Osim igrački koje zadovoljavaju sve potrebne standarde, u njohovoj kućnoj radinosti nastaju i heklane šlapice i kapice za bebe, odjeća, šeširi, torbe, privjesci i nakit. A sve je unikat. Sajmove redovno obilaze zajedno i izmjenjuju se na štandu kako im ne bi bilo naporno. Ovoga tjedna svoje radove izlažu na Sisačkom sajmu cvijeća, gdje smo susreli i gospođu Katicu Petričević koja živi s kćerkom od samo tisuću kuna mirovine.
Režije se nekako moraju platiti
Katica Petričević pomaže kćeri u prodaji ukrasa Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
“Nije vam to mirovina, nego socijalna pomoć. Ostala sam bez posla kao tehnološki višak, 18 godina bila nezaposlena i skupila sam svega 25 godina radnog staža. Svejedno, premalena je to mirovina i on nje se ne može živjeti. Ne znam kako bismo preživjeli da kći nema salon za uljepšavanje noktiju. No, sada je bolesna pa ne može raditi. U slobodno vrijeme izrađuje aranžmane od umjetnog cvijeća pa sam je ja zamijenila u prodaji. Svaka kuna dobro dođe, ali ljudi nemaju novca za ovakve stvari koje su luksuz. Nemaju ni za hranu, a kamo li ukrase” – kaže umirovljenica Katica.
Za štandom joj se po cijeli dan baš i ne stoji, ali izdržati mora jer se režije od nečega moraju platiti. Mladi kaže, ne drže toliko do ukrasa, dok stariji za njih nemaju novca.
