Umirovljenici Bruno i Zvonimir odgovaraju: Zašto nam vrijeme u mirovini leti?
Dva dugogodišnja prijatelja, Brunu (72) i Zvonimira (82), sreli smo na dnevnoj partiji šaha na zadarskoj plaži. Složili su se da im vrijeme u mirovini prolazi brže. Zvonimir povezuje to s činjenicom da su umirovljenici zanemareni. Bruno podsjeća da ljudi nikada ne žive sami za sebe.
Foto: Zvonimir i Bruno, zadarski umirovljenici
Znanstvenici koji su proučavali protjecanje vremena zaključili su da ljudima djetinjstvo prolazi sporije, a kasnije se vrijeme ubrzava. U starijoj dobi imamo dojam da nam vrijeme prolazi brže zato što više nemamo puno novih iskustava i sve što nam je nekada bilo novo sada postaje rutina, piše scientificamerican.com.
Umirovljenici s kojima smo popričali navode druge razloge. Nepovoljan položaj umirovljenika u Hrvatskoj, nedostatak društvenog života i narušeno zdravlje neki su od razloga zbog kojih im vrijeme leti.
Zvonimir (82): “Danas su svi previše zauzeti”
“Vrijeme mi prolazi brže zbog ukupnog stanja u društvu. Nema se vremena nizašto. Recimo, ljudi rade od 8 do 17 sati, a dok dođu kući padne mrak. Tako da smo mi umirovljenici jednom dijelom zanemareni, što nije dobro. Nema dovoljno domova za zbrinjavanje starih ljudi i zato smo mi prepušteni sami sebi i svojim obiteljima. A obitelj je zauzeta.
U toj cijeloj situaciji vrijeme proleti. I pitam se gdje sam bio? Nigdje. Što sam radio? Ništa. Došlo je do tektonskog poremećaja u društvu. Tako da se ljudi najviše bave biznisom. A društevni život, posebno za stare osobe, je zanemaren. Živim sa svojom ženom, a s obitelji se vidim dva do tri puta mjesečno” – kaže nam 82-godišnji Zvonimir.
Početak mirovine bio mu je najbolje razdoblje, ali s godinama se sve promijenilo.
“Najbolje razdoblje u mojem životu je bilo kada sam otišao prvi dan u mirovinu. Onda sam malo guštao jer sam bio relativno još i zdrav. Bavio sam se sportom, sportskim ribolovom. Malo sam i planinario. To je bilo krasno. Međutim, kako su godine prolazile sve se to promijenilo. Mi umirovljenici koji nemamo sreće da dočekamo staračke domove, mi smo osuđeni na čekanje. Što će se dogoditi s nama?” – pita Zvonimir.
Mladima poručuje: “Cijenite svoje zdravlje”
“Sada razmišljam sve više o starosti i kako se s njom još više boriti. Žena mi ne izlazi iz kuće već godinu dana. Bole je noge, vene. Ja se krećem još dobro” – dodaje.
Zvonimir, kojeg smo zatekli u partiji šaha na zadarskoj plaži sa 72-godišnjim prijateljem Brunom, ima poruku za mlade.
“Neka imaju sreću i da ih zdravlje što duže drži. Zdravlje je najveća vrijednost koju čovjek ne cijeni dokle ga više nema” – zaključio je.
Bruno (72): “Zapravo imate jako malo vremena”
“Vrijeme mi prolazi brže. To će vam svatko reći. Više nam treba za osnovne stvari. Sporiji ste, dolaze sitne zdravstvene tegobe. Kada idete u mirovinu imati ćete osjećaj da ćete puno toga stići napraviti, da imate puno vremena, ali zapravo imate jako malo vremena.
Ako imate sreću da ste othranili djecu prije mirovine, onda je dobro. Ali ima ljudi koji su u mirovini i njihova djeca su još na fakultetu. Ne mogu više pomoći djeci jer nemaju više fizičke ni psihičke snage. Život vam je potrošen u radu, u borbi da vam djeca ostanu zdrava i da postanu ljudi. Da ih ne pustite na ulicu. Cijeli život je borba da očuvate djecu. Ako imate sreću da vašoj djeci krene, to vam je najbolje zadovoljstvo koje imate” – kaže nam 72-godišnji Bruno.
Dodaje i da čovjek ne živi samo za sebe, nego baš suprotno.
“Čovjek prvo živi za druge, a zatim za sebe. Što mi znači da je meni dobro ako su oko mene drugi bijedni? Jedino altruizam može izdići društvo na višu razinu. Sitničarstvo koje vidimo na televiziji i svađama zbog gluposti u saboru, to ne vodi ničemu. Mislimo ‘što mene briga što njemu kuća gori’ i onda za pet minuta meni dolje kuća gori i vičem upomoć. Čim pomažeš drugima, taj se krug dobročinstva širi” – dodaje umirovljenik Bruno.
U mladost se, kaže, ne bi vratio.
“Kada me pitaju bi li se vratio u mladost, kažem ne. Ja sam imao jako lijepo djetinjstvo i mladost. Nismo bili bogati, ali nam je bilo dobro. Taj život koji smo imali, u to doba ne treba se vraćati. Treba se uhvatiti ono od čega živiš. To ti daje moral, da budeš veseo” – zaključuje Bruno.
