Umirovljenica Milka: “Teško je umirovljenicima kada ostanu sami, čeka nas jad i bijeda”
Umirovljenica Milka nam je ispričala kako čovjeku u mirovini treba i nekoliko godina da si čovjek posloži život. Velik je šok nakon čitavog radnog staža odjednom sa svime prestati, pogotovo ako je radni odnos završio na ružan način. Ljudi dobiju osjećaj da su nepotrebni, djeca im se odsele i započnu svoje živote, a nagrada za težak rad je – mala mirovina.
Umirovljenica Milka, Maksimirske jeseni 2019. | Mirovina.hr
Umirovljenica Milka (68) sjedila je poprilično udaljena od zgužvanih posjetitelja Maksimirskih jeseni, koji su se uglavnom okupili oko glavne pozornice. Stotinjak metara dalje, uživala je u prirodi i slušala glazbu s razglasa, promatrajući patke u jezeru.
Zanimalo ju je kako će izgledati Maksimirske jeseni, na papiru solidan događaj za umirovljenike, ali nije oduševljena pristupom pojedinih umirovljeničkih udruga. Kaže da su zatvorene prema drugim umirovljenicima i da se svaka skupina drži za sebe:
“Osim to što oni jednom ili dva puta godišnje dođu zajednički pa se predstave, ali nema onog ljudskog druženja, zajedničko nešto da napravimo. Ne trebaju nam Maksimirske jeseni, umirovljenici i sami znaju doći na piknik i družiti se. Svima nama treba više druženja”, govori Milka.
Iza nje je nekoliko teških godina. Radila je kao ugostiteljica u HŽ-ovom hotelu Porin, dobila otkaz, na burzi se nije dobro provela, a prije godinu dana joj je i majka umrla. Otac joj je preminuo kad je imala tri godine, a mlađi brat kada je imala 27 godina.
“Nisam dugo u mirovini, četvrta godina. Mirovine su znate i sami – jad i bijeda. Ja sam ostala bez posla, radila sam u ugostiteljstvu, ugostiteljstvo je uvijek imalo takve jadne plaće. Radila sam u HŽ-ovom hotelu Porin. Istjerali su nas 2010. s posla, dobili smo jad i bijedu od otpremnine”, priča nam Milka.
Poslodavci joj rekli: “Mi tražimo ljude od 30 godina starosti, ne sa 30 godina staža”
Kao jedan od glavnih argumenata protiv rada do 67 godina starosti istaknuo se onaj da je teško naći posao ako ste stariji od 50 godina. Hrvatska prednjači po nezaposlenosti 50+ populacije u EU, a svatko tko se nađe u takvoj situaciji s, idemo ga nazvati “nekompletiranim” radnim stažem dobije osjećaj da je nepotreban. I za to – dobije malu mirovinu.
“Ja sam s 58 godina išla na burzu, probala sam naći drugi posao. Onda su meni poslodavci govorili kako im ne trebaju ljudi s 30 godina radnog staža, nego ljudi od 30-ak godina starosti. Htjela sam dokupiti mirovinski staž, ali nisam mogla. Ovako, mojih 30 godina kao da sam svirala trubu na Trgu bana Jelačića, dobila sam 1.700 kuna”, kaže Milka.
Ipak, s tjelesnim oštećenjem od 80 posto dobila je dodatak, tako da živi s 1.800 kuna prihoda. Njena majka za koju se intenzivno skrbila do posljednjih godinu dana, živjela je u Ljubljani s malom mirovinom. Ali slovenski umirovljenici imaju dodatak, tako da im je najniža mirovina oko 420 eura (otprilike 3.100 kuna).
Pomažu li vam sinovi? “Ne!”
Ima dva sina, ali joj ne mogu pomoći jer su i sami u svojim problemima. Stariji ima dvoje djece, rastavljen je i plaća alimentaciju, a mlađi je često bolestan i ne uspijeva zadržati posao.
“Nemaju mogućnost da mi pomažu, pomažem ja njima kad mogu. Najgore je kad navrate nedjeljom, samo pitaju kaj ima za jest, natrpaju se i odu”, požalila se Milka.
S mužem se rastala još davno ranije, tako da je ostala sama. Ima iskustva sa Slovenijom, voljela bi nekako dati svoj stan državi, a da ju zauzvrat ona zbrine u nekom domu za starije.
Rijetke pozitivne stvari: Unuci i privatna štednja
Težak život iza nje, a ispred nje “uživancija” u ulozi hrvatskog umirovljenika. No, čak i s malom mirovinom se ne žali, jer ima životnu štednju:
“Ja sam vam bila pametna dok sam radila, meni nije problem s financijama. Zbrinula sam se, ja sam štedjela sebi životno osiguranje, sljedeće godine me čeka oko 200 tisuća kuna. Ali i ja sam umirovljenica, mi osjećamo nepravdu u mirovinama i zbog toga smo mi umirovljenici žalosni”, kaže nam.
Tu su i unuci koje je ranije viđala gotovo svakog drugog vikenda, ali sada je i to malo rjeđe. Oni su sada već u srednjoj školi, ali kaže da za razliku od sinova često nazovu i pitaju “baka kako si, trebaš li nešto”. U biti sin ih je dovodio do nje preko vikenda, kako bi imao više vremena za sebe.
Ljuti li se na sinove?
Požalila nam se Milka da nije baš zadovoljna sa sinovima jer nikako da joj srede internet i nauče ju barem osnovno. Uvijek odgađaju s izgovorima “ne mogu sada”, “drugi put ćemo to” i slično.
“Pa ljutim se. Ljutim. Ja sam preveć bila ambiciozna, sa 17 godina sam se udala. Htjela sam sve dobro napraviti, stekla sam i kuću gdje oni žive. I sebi sam tu jednu malu dvorišnu kupila tako da ne živimo svi skupa, već 30 godina je tako.
Oni su vam već sad odrasli ljudi. Jedan ima 50 godina, drugi 42. Mislim da moji nemaju taj osjećaj da bi mi trebali pomagati. Jednom sam toliko puta pomogla s kupovinom auta, nema auta kojeg taj nije vozio. I svake godine hoće novi. Sve što je poželio, to bi dobio. On što je ušao u tu kuću koju sam mu ostavila, ništa novo nije stvorio.
Pedeset godina ništa nije stvorio”, kaže nam Milka.
Na kraju se samo možemo pitati koliko tisuća ljudi dijeli slične priče s gospođom Milkom. Radiš cijeli život, pokušavaš osigurati najbolji mogući život svojoj djeci, a onda jedan za drugim krenu problemi. Otkaz, nemogućnost nalaska posla i mala mirovina – velik je to šok za osobu, a tu je i smrt majke za koju se čovjek nikada ne može pripremiti.
