Umirovljenica Marija (75): “Čitav život posvetila sam dječici, a danas životarim”
“Imam niz bolesti, četiri inzulta, treba mi posebna ishrana, ali režije su velike. Nije ovo život dostojan tolikoga školovanja i rada. Tražila sam da me ostave još tri mjeseca na poslu, ali nisu mi željeli izaći u susret jer je već nova osoba koja je došla preko veze čekala moje radno mjesto. Da su mi još toliko dopustili, imala bi veću mirovinu i živjela bolje, ali nikoga nije briga.”
Foto: Mirovina.hr
Umirovljenica Marija (75) čitav je svoj radni vijek provela, sve do 65. godine, radeći kao teta u vrtiću. Unatoč tomu, mirovina joj je nedostojna za život, jer kada plati režije, malo što joj ostane kako bi živjela životom dostojnim obrazovana čovjeka i cjeloživotna radnika.
„Završila sam fakultet, radila kao teta u vrtiću do samog kraja, u mirovinu sam otišla sa 65 godina i imam samo 2.400 kuna. Tko može živjeti od toga, koja obitelj? Nema kod nas dobre volje među ljudima da se barem porazgovara kada čovjek dođe nešto tražiti. Najviše sam ogorčena na moćnike, uhljebe, poslušnike i ostale koji su na pozicije došli preko veze, a određuju našu sudbinu” – ogorčena je.
Imala je čitav niz bolesti. Preboljela je, kako kaže, četiri inzulta, zbog čega joj treba posebna ishrana, ali režije su velike.
“Nije ovo život dostojan tolikoga školovanja i rada. Tražila sam da me ostave još tri mjeseca na poslu, ali nisu mi željeli izaći u susret jer je već nova osoba koja je došla preko veze čekala moje radno mjesto. Da su mi još toliko dopustili, imala bi veću mirovinu i živjela bolje, ali nikoga nije briga. Čitav život posvetila sam dječici, a danas životarim. Gladna sam. Vidite što jedem, malo pecivo, a trebala sam sada ručati i popiti tablete protiv zgrušavanja krvi.” – priča nam gospođa Marija.
Lijepih riječi za naše političare – nema, ali smatra da se i dalje isplati boriti, ako ništa, zbog mladih.
“Naša Vlada skupa s Plenkovićem pala je na ispitu. Smatram da su podbacili i kao ljudi i kao političari. Režije su nam sve veće, za hranu nemamo, jedemo da bi preživjeli, nemamo ni za osnovno. Dođe mi da plačem. Mučimo se. Ali, borim se za one koji ostaju iza nas starih. Ne želim otići s ovoga svijeta da ne znam što se događa i što iza sebe ostavljamo mladima” – zaključuje umirovljenica Marija.
