Umirovljenica Ljiljana iz grada je preselila u vikendicu: “Ljudi, idite živjeti u prirodu”
‘Da mi je u starosti živjeti u prirodi!’, govore mnogi dok rade, a u mirovini se tek rijetki na to stvarno odluče. Naša sugovornica je svoju želju ostvarila i život u gradu zamijenila kućicom u prirodi. I nije požalila.
Ljiljana često odlazi na izlete s prijateljima, pa je posjetila i jezero Sovinjak kraj Požege
– Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća vikendašica, a od 2010. stalna stanovnica!, započinje svoju priču o preseljenju u nekadašnju vikendicu na Martin Bregu iznad Dugog Sela simpatična i vedra umirovljenica Ljiljana Krizmanić.
Zbog nedostatka stambenog prostora i poboljšanja životnih uvjeta, najprije je dvosoban stan u Zagrebu zamijenila kućom u Svetom Ivanu Zelini, a potom odlučila trajno se nastaniti u nekadašnjoj vikendici svojih roditelja na Martin Bregu, koju je uredila i prilagodila za život. I nije požalila.
– Kuća na Martin Bregu je od 1970. do 1998. godine bila vikendica, a potom su je moji roditelji dogradili i iz Zagreba došli u nju trajno stanovati iz ekonomskih razloga. Tata je otišao u mirovinu, mama svoju nije ostvarila i kako bi poboljšali svoj standard odlučili su iznajmljivati svoj stan u centru grada, a stanovati na Martin Bregu. Tata je umro 2007. godine i mama je ostala sama. Plan je bio da moj sin stanuje kod bake, kako bi joj bio od pomoći, međutim spletom obiteljskih okolnosti došla sam ja 2010. godine. Po dolasku uređujem kuću tako da mama ima svoj stan na katu, a ja svoj u prizemlju, pojašnjava Ljiljana.
I običan miš treba živjeti
Uz kavu u okućnici koju je predivno uredila govori nam kako je mirniji život, povezan s prirodom, glavna prednost života u manjoj sredini.
– U gradu se bojiš običnog miša, a kad dođeš u prirodu shvatiš da i on treba živjeti, pa se više ne bojiš ni njega ni zmija ni ostalih beštijica, nego živiš suživot sa svima njima. Imaš svoju okućnicu, cvijetnjak, voćnjak, povrtnjak, svoj mali raj, priča Ljiljana.
Kaže nam kako se u manjim sredinama ljudi još uvijek druže, susjed sa susjedom popije kavicu, razmjeni pokoju riječ i možeš računati da će imati tko uskočiti u slučaju potrebe.
Troškovi joj nisu veći, čak dapače – manji su. No to povezuje i sa činjenicom da je ipak umirovljenica.
– Ljudi u mirovini nekako lakše preživljavaju u manjim sredinama. Manje trebaš, nemaš potrebu za nekom većom obnovom garderobe, ne ideš svaki dan na posao… Osim toga, imaš mogućnost po povoljnijoj cijeni nabaviti neke domaće proizvode, a ako imaš voćnjak i povrtnjak, nešto uvijek izraste”.
Iznenadila ju je, kaže, brzina kojom uspijeva obaviti razne poslove: “Puno je lakše i brže riješiti razne administrativne potrebe, kao izdavanje dokumenata, ishođenje dozvola i papira u raznim institucijama grada i države. Nema gužvi, sve možeš obaviti pješice i u roku sat do dva”.
Kopa cura vinograd…
Je li sve baš tako divno ili život izvan grada ipak ima i negativnih strana, pitamo je.
– Za ljude koji još rade baš i nije. Potrebno je više vremena za putovanje s posla i na posao, ako radiš u Zagrebu. Iz toga proizlazi i veći trošak za putovanje, bilo da se koristi javni gradski, prigradski prijevoz ili osobni automobil. Ali za nas umirovljenike je savršeno”.
Ova aktivna umirovljenica ne žali se ni na što. Ništa joj, kaže, ne nedostaje.
– Ako želim u kazalište, kino ili na koncert – odem, isto kao da sam u gradu. Kupovina u shoping centrima, isto tako – odem kad trebam. Bazeni – pa u gradu ih ionako nema dovoljno, zato idem u Naftalan ili Jezerčicu. Sport i rekreacija – također nisam zakinuta, jer vozim bicikl po svom brijegu. A osim toga – pa kopa cura vinograd!, dodaje uz osmijeh.
Od starih prijatelja nije se odvojila. Rado je posjete u njenom domu u prirodi, oni koji su bili pravi prijatelji. Kako su prihvatili njenu odluku o preseljenju 40-ak kilometara od grada, pitamo je.
– Neki dobro, a neki su komentirali: A kud ideš iz grada, nisi normalna!, kaže Ljiljana i smije se.
Proslava rođendana? Obavezno!
Ni u mirovini, priznaje, nema baš slobodnog vremena. U kući i oko kuće uvijek treba nešto napraviti, pogotovo sada kad je proljeće.
– Vrtlarim, obnavljam kuću, vozim bicikl, hodam, čitam, uživam s unucima, putujem, idem u kino, kazalište i na izlete, družim se s prijateljicama… I da ne zaboravim, obavezno slavim rođendan jer ne znam hoću li dočekati drugi!
Ljiljana obavezno slavi svaki rođendan, a ponekad se dogodi i dvostruka proslava!
Mirovina joj je, kaže, donijela priliku za ispunjenje nekih davnih želja.
– Ja sam prava ‘seenagerica’! Imam sve što sam željela kao ‘teenagerica’, samo pedeset godina kasnije, a još ne trebam ići u školu ili na posao. Svaki mjesec dobijem džeparac, imam vozačku dozvolu i svoj auto, imam osobnu iskaznicu, a s njom mogu ići u barove i trgovine pićem, ne bojim se neželjene trudnoće, više nemam akne; samo koji kilogram viška!”
Ova vesela i aktivna žena jednostavno pršti pozitivom i nemoguće je oteti se dojmu da je to rezultat kombinacije zdravog života u prirodi i karaktera.
– Veselim se svakom novom danu i uživam u onome što imam. Preporuka mojim umirovljenicima: ljudi, idite živjeti u prirodu i s prirodom . Život je super i ne shvaćajte ga suviše ozbiljno, jer i onako iz njega nećete živi izaći, poručuje Ljiljana svima.
