Umirovljenica Katica: ‘Osjećala sam bezvrijednost rada svih nas koji smo otišli u mirovinu’
Sa svojom pričom našoj se redakciji javila umirovljenica Katica Novosel. Nakon 40 godina rada, otišla je u zasluženu mirovinu s kojom se još uvijek ne miri. Toliki radni vijek osigurao joj je prosječan umirovljenički standard. Iako je skromna, kaže, smeta ju što si umirovljenici ne mogu priuštiti ljetovanje pa i puno manje od toga. Pita se koliko mi zapravo ovom društvu vrijedimo nakon što se umirovimo. Ako i vi imate priču, javite nam se na naš mail [email protected].
Ilustracija | Foto: Pexels
Umirovljenica Katica Novosel još se uvijek, s obzirom na životne interese, ne miri s činjenicom da je u mirovini. Zanima je, kaže, problematika današnjih umirovljenika pa ju zato pozorno prati. Javila se našoj reakciji i otkrila što je kao umirovljenicu najviše tišti.
– Nisam u kategoriji egzistencijalno ugroženih, barem za sada. Ostvareni puni radni vijek u trajanju od 40 godina u javnoj službi uz visoko obrazovanje osigurao mi je prosječan umirovljenički standard života, lišen prevelikih želja. Svo vrijeme aktivnoga rada bilo je ispunjeno kreditima, troškovima školovanja dvoje djece, sve do završetka njihovog visokog obrazovanja. Danas će se oni često sjetiti skromnih uvjeta odrastanja bez ispunjenja nekih skupljih želja, kao i toga da su sve godine srednje škole i fakulteta, tijekom praznika, radili preko školskog, odnosno student servisa i time popravljali svoj standard, započinje svoju priču naša čitateljica.
‘Ljetovanje je toliko nedostižno, kao da nemamo more’
Upravo zbog toga, ne može prestati misliti na to kakva li će tek biti mirovina njezine djece. Kolika je sigurnost da će isplate biti sigurne i redovite, pita se, te hoće li od njih moći pristojno živjeti. Pritom misli i na sve ostale mlade ljude. Najviše ju je, kaže, šokirala nekontrolirana eksplozija rasta cijena, prije svega namirnica neophodnih za život. Ljetovanje je, kaže, postalo toliko nedostižno ne samo umirovljenicima, nego i radnicima pa se stvara osjećaj da nemamo svoje more.
– Izvješća s Jadrana o cijenama smještaja, hrane, kuglice sladoleda, mineralne vode i slično poništila su mnogima svaku nadu da bi se nekoliko dana ljetovanja moglo i dogoditi, ne samo umirovljenicima, nego dobrim dijelom i radno aktivnima. Većina tih izvješća obogaćena je ekskluzivom o uplovljavanju megajahti bogatih u naše vode, s ekskluzivnim detaljima poput toga što i gdje jedu te kako provode vrijeme. Nemam ništa protiv da netko uživa u bogomdanim prirodnim ljepotama Lijepe naše, ali je ljudski propitivati svoj život, nazovimo običnog građanina, u kontekstu svih tih događanja, piše nam gospođa Katica.
‘Pa koliko mi zapravo vrijedimo’
Laknulo joj je u tom smislu, kaže, kada su završile i vijesti o nogometnim transferima.
– Uz prijelaze iz kluba u klub spominju se vrtoglavi iznosi koje običnim ljudima nisu ostvarivi kroz sveukupni radni vijek. Unatoč mojoj skromnosti, poslije takvih vijesti loše sam se osjećala, ne toliko zbog nedostižnosti njihovih dometa, nego više zbog osjećaja bezvrijednosti vlastitoga rada i rada svih pojedinaca – s pravom piše Katica.
U mislima joj se, kaže, vrtjela revizija tolikih važnih zanimanja i djelatnosti uz pitanje ‘pa koliko mi zapravo vrijedimo’. Važnost pojedinca se, kaže, najbolje očituje u trenucima nastanka problema.
– Primjerice, kolika je važnost liječnika koji u noćnoj smjeni spašava nečiji život, vodoinstalatera kada pukne cijev i istječe voda, električara kada zbog većih minusa i smrzavice šire područje ostane bez električne energije, poljoprivrednika kojemu je prognoza vremena najvažnija emisija, pravnika koji će prokazati nečasne radnje pojedinca štetne po sveukupno društvo, novinara koji pod stresom izvještava iz ratom zahvaćenog područja i drugih stresnih situacija, inženjera koji otklanja kvar pri padu informatičkog sustava i ostalih, jer je nemoguće dotaknuti se svih zanimanja, piše naša čitateljica.
‘Oni nisu samo umirovljenici, oni su puno više od toga’
Sve su te poslove, nastavlja, radili današnji umirovljenici.
– Oni nisu samo umirovljenici, oni su puno više od toga jer su ostavili traga, radeći i usavršavajući se kroz više desetljeća aktivnoga rada. U primitivnim zajednicama običaj je da se uz osobno ime uvijek doda i atribut koja upućuje na zanimanje pojedinca. Time se na lijep način podiže njegova važnost, ali i različitost u zajednici. Život i rad svakog današnjeg umirovljenika je ostavio neizbrisiv trag i treba ih se sjećati i govoriti što su radili i u čemu su bili poštovani i najbolji, pojašnjava naša umirovljenica.
Mnogi današnji umirovljenici se, kaže, dobro sjećaju priče o pothvatu rudara Alije Sirotanovića koji je rezultatima svoga rada ušao u povijest.
– Svako razdoblje, svaka radna sredina ima svoje najbolje o kojima bi trebalo više pričati i pamtiti ih kroz desetljeća. Vjerujem da bi mnogima to godilo i da bi puno lakše proživljavali umirovljeničke dane, jer bi to značilo da se poštuje ono što su kroz desetljeća odradili, zaključila je Katica Novosel.
——————————————————————————————————————-
