Jela (60) je svoj radni vijek provela u inozemstvu. Ona, unatoč tome, nema veliku mirovinu, ali može normalno živjeti. Nema puno hobija. Razonoda joj je prodavanje viškova, ali najviše voli provoditi vrijeme s unučadi. Pokušala je plesati, ali joj se nije svidjelo. Ima malu bašču od koje će odustati jer joj „krade“ vrijeme s unucima.
Umirovljenica Jela (60)
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
„Moram se riješiti viška“
Umirovljenica Jela je radila u ugostiteljstvu. Kako je radila s ljudima, vidjela je svašta, ali to joj nije smetalo. U mirovini, provodi vrijeme prodajući višak svojih stvari na tržnici.
„Prije mirovine sam se školovala i poslije sam radila u ugostiteljstvu, ali izvan Hrvatske. Bilo je svega, ali svi smo mi na Božju sliku i priliku i svi smo mi drugačiji ljudi. Ja to odobravam i prihvaćam. Takvi smo kakvi smo. Ja sam tu sad, već tri godine kako sam se vratila. Sada na tržnici prodajem svoje iz kuće i od djece. Moram se riješiti viška.“- zaključila je gospođa Jela.
„Mirovina je za mene u redu. Nemam da se razbacujem, ali mogu živjeti. Makar skromno. Inače se ne bavim s puno toga. Probala sam ići na ples par puta, ali je to meni gubljenje vremena. Ali imam troje unučadi i družim se s njima. Više sa sinom u Čepinu, kćerka mi u Vukovaru tako da s njom malo manje, ali družimo se. Ja dođem kad njih, oni kod mene rjeđe. Sreća pa imam auto pa skoknem gdje kad zaškripi. Oni se, inače, sami snalaze. Ja sam pozvana na rođendane, imam bašču kod sina. Ima dosta zemlje oko kuće i onda sam si ja uzela jedan komad imam baščicu.“ – rekla je umirovljenica Jela.
Njezin hobi joj više ne pruža zadovoljstvo, ali zato su tu unuci
Smatra to svojom rekreacijom od koje može imati i korist. Uzgaja krumpir, luk i slično. Ove godine je bilo jako loše, imala je samo malo krumpira za sebe, iako je mislila da će imati puno više. Krumpir je vadila ašov te zato smatra da je zemlja bila loša. Sve ostalo što je posadila, propalo je.
„Od bašče ću odustati jer ju ne radim svaki dan. Kod sina odlazim dva puta tjedno. Kada dođem, to je sve zaraslo i moram čupat’, kopat’ i ne stignem se podružit’. To mi je onda bez veze. Od bašče onda imam jako malo, a od druženja ne bude ništa. Jako volim bašču, ali odustajem. Ne ide.“ – ispričala je umirovljenica Jela.
Kada se vratila iz inozemstva, njezina unuka je imala 3 godine. Prije toga, ona ju nije poznavala. Naša sugovornica nije vjerovala da će se unuka odmah s njom povezati, ali se upravo to dogodilo. Među prvim danima Njezina unuka je poželjela prespavati kod nje. U čudu ju je umirovljenica pitala zašto i unuka joj je rekla kako ju „voli od neba, zemlje i nazad tisuću i tisuću puta više“.
