Umirovljenica Ilinka mirno provodi svoje umirovljeničke dane: „Kad ne mogu ništa, onda ležim, ćutim i dobro je“
Ilinka (85) tijekom života nije imala posao, no to ne znači da nije radila. Brinula se za svoje kućanstvo te se brinula za svoju djecu. Djeca joj sada uzvraćaju istom mjerom te joj oni pomažu u njezinim umirovljeničkim danima tako što joj odlaze u nabavke i idu joj plaćati račune. Vrijeme provodi uglavnom kod kuće, ali, kada može, ipak prošeće.
Ilinka (85) na tržnici u Belišću
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Umirovljenica Ilinka (85) se tijekom života namučila kako bi svojoj djeci osigurala dobar život. Radila je mnoge stvarni, no, često, nije dobivala zauzvrat ništa osim ‘hvala’. Nakon cjeloživotne borbe i dalje muku muči. Sad ne može ništa raditi jer, nakon što je ozlijedila nogu, zdravlje joj to ne dopušta.
„Imam od muža mirovinu, nisam radila. Služila sam, hranila djecu, kuhala, peglala, dočekivala, ispraćala… sve sam to radila. Znala sam po kućama raditi, dvoje djece, jedna plaća, napatili smo se. Patimo se još uvijek, tolike godine dočekala, baba, a sad… Svašta sam radila i ovako: šila, štrikala, heklala. Sve samo za ‘hvala’. Ne radim sada, sine, ništa, ne mogu ništa ni raditi. Prebila sam se prije 4-5 godina i operirala sam nogu, metnuli si mi neke šarafe, što ja znam. Kad sam bila na zadnjoj kontroli kod doktora Gaćine, da mi napravi nekako da mogu nešto i obuti.“- ispričala je umirovljenica Ilinka.
Vrućina joj teško pada, a od klime joj se oči suše
Kako je cijeli život posvetila svojoj djeci, oni njoj uzvraćaju istom mjerom. Rekla je kako su joj djeca sva pomoć i kako joj oni odlaze u kupovinu te joj plaćaju račune. Sama se ne može puno kretati, ali, kada može, odlazi u šetnju barem na kratko. Na dan intervjua bilo je malo hladnije nego obično i zbog toga smo ju sreli vani. Nada se kako bi se takvo vrijeme moglo nastaviti jer joj je zbog vrućina teže, a od klime joj se oči suše.
“Kad ne mogu ništa, onda ležim, ćutim i dobro je”
„Dala sam se djeci. Imam taj mobitel i sada sam otišla kupiti bon, a inače ne idem ja. Iziđem tako malo prošetat se i ništa više. Ručak me čeka, kad, nekad ne čeka. Djeca rade i tako. Oni su mi sva pomoć. Donesu mi kad ih nešto zamolim i odlaze na poštu da mi plate plin, struju i sve. Eto, pijem malo kave, čaja. Samo neka ostane ovako situacija i vrijeme. Spavat se može, jesti se može koliko se može. Kad ne mogu ništa, onda ležim, ćutim i dobro je.“ – rekla je gospođa Ilinka.
