Umirovljenica Đurđica priča priče djeci u bolnici: ‘Ispunjena sam i radosna kao i oni’
Svakoga dana jedna od devetero varaždinskih umirovljenica ide u Opću bolnicu gdje malenim pacijentima čitaju i pričaju priče. Velika je to radost i za bolesnu djecu i za ove super bake. Osobno iskustvo s projektom umirovljeničke udruge ‘Futur egzaktni’ s nama je podijelila pričalica i voditeljica Đurđica Dropuljić.
Đurđica Dropuljić | Udruga Futur egzaktni
S knjigom u ruci i osmijehom na licu, na dječji odjel varaždinske bolnice svakog ponedjeljka stiže umirovljenica Đurđica Dropuljić. Maleni pacijenti dočekuju svoju pričalicu s puno radosti, jer znaju da će zajedno uroniti u svijet mašte koja misli odvraća od bolesti. Poslijepodnevni sat razgovora i pripovijedanja obogaćuje i djecu i umirovljenice, njih devetero koje svakoga dana dolaze pričati priče. Za to vrijeme najmlađi među bolničkim zidovima maštaju, otkrivaju želje, a živopisne doživljaje pretvaraju u stvarnost crtežima.
‘Ne smije se dogodili da nas djeca čekaju’
Educirana pričalica Đurđica, inače odgojiteljica po struci, ispričala nam je sve o ovom projektu kojeg vodi u sklopu Futura egzaktnog, jedne sasvim drugačije udruge umirovljenika u Varaždinu.
– Projekt sam provodila dok sam još radila u društvu “Naša djeca”. Međutim, priču koja traje više od 20 godina zaustavila je pandemija tijekom koje volonteri više nisu mogli posjećivati djecu u bolnici. Kako sam u mirovini, dosjetila sam se ponovno oživjeti ‘Pričoljupce u u bolnici’ kroz udrugu. Naših devetero umirovljenica, uglavnom prosvjetnih djelatnica, priključile su se i prošle opsežnu edukaciju i pripremu. Jako smo dobro organizirane, jer ne smije se dogoditi nijedan dan da nas djeca čekaju ili da netko ne dođe, priča nam gorljivo Đurđica Dropuljić o prvih desetak dana provedenih ‘na terenu’, a na koji će nastaviti ići sve dok je i njih samih.
Umirovljenice koje pričaju priče djeci u bolnici | Varaždinska udruga Futur egzaktni
Mašta i iskustvo s unucima ono su što ove umirovljenice čini idealnima za kontakt i komunikaciju s djecom. Sve one su bake koje često navečer zamijene roditelje u pričanju uzbudljivih dogodovština, izmišljenih avantura i sretnih završetaka.
‘Pričamo, potičemo maštu i postavljamo pitanja’
– Osjećamo se ispunjeno i radosno. Nije to samo čitanje, nego i pričanje, poticanje mašte kod djece, postavljanje pitanja što bi željeli raditi kada im ne bi bilo zabranjeno. Jedan dječak je odgovorio da bi želio voziti traktor. Toliko je toga ispričao o sebi, svojoj obitelji i svojim željama da je čak i njegova majka ostala zatečena. Naime, kada dođemo, dočekaju nas najprije medicinske sestre koje okupe djecu u boravku, a često su s njima i njihove majke. Za nas je najteže kada u bolnici nema djece, što je naravno pozitivno, kaže nam naša pričalica.
Dojmove nakon susreta s malenim pacijentima umirovljenice dijele u zajedničkoj Viber grupi, a svakom takvom danu prethodi priprema te odabir priča ovisno o uzrastu djece koja se trenutno nalaze u bolnici, o čemu se svakodnevno konzultiraju s osobljem.
Ne treba bježati od Crvenkapice, Ivice i Marice…
– Znate, mi tih sat vremena malo olakšamo i medicinskim sestrama pa su i one jako sretne kada dođemo. Susret počinje uspostavljanjem kontakta s djecom i poticanjem mašte, nastavlja se pripovijedanjem, a na kraju djeca crtaju ono što su doživjela. Pitamo ih kakve priče vole, a koje su već čuli, kazuje nam.
Otkrila nam je Đurđica i kako ne bježi od danas ‘ozloglašenih’ Crvenkapice i Ivice i Marice. Dijelove o proždrljivom vuku i gladnoj djeci ostavljenoj u šumi pokušava uljepšati, ali djecu je, kaže, teško zavarati.
– Osobno bih preporučila narodne bajke i sve priče Braće Grimm. Jednu takvu narodnu priču ‘Pjetlić Zlatokrijestić i čudotvorni mlinčić’ djeca obožavaju. Pričam je dok držim jedan stari ukrašeni mlinac u rukama i govorim da iz njega izlaze palačinke, kolači, kremšnite pa djeca kasnije i sama uzmu taj mlinac i izmišljaju što sve on stvara, priča naša umirovljenica.
Odluku o mirovini donijela zbog unuka, danas ih ima tri
Ova umirovljena odgojiteljica većinu radnog vijeka radila je u društvu Naša djeca u Varaždinu. U mirovinu je otišla prije osam godina kao dugogodišnji osiguranik sa 60 godina kada je napunila 41 godinu radnog staža. Ono najljepše, baka je troje unuka, a upravo ju je rođenje prvog potaknulo na umirovljenje.
– Dobila sam unuka u isto vrijeme kada sam stekla uvjete za mirovinu. Nisam dvojila, željela sam biti prisutna. Sada ih imam troje, a kod sina i snahe u Zagreb putujem svakog četvrtka gdje im do nedjelje pomažem oko djece. Utorkom i srijedom honorarno čitam polaznicima privatnih vrtića, tako da mi je zapravo samo ponedjeljak slobodan, kada priče pričam volonterski našoj djeci u varaždinskoj bolnici, zaokružila nam je ovu plemenitu priču pričalica Đurđica Dropuljić.
