Umirovljeni prosvjetni radnik i učitelj plivanja Vladimir (70): „Mahao je rukama, utapa se“
Vladimir (70) je umirovljeni prosvjetni radnik koji se još uvijek bavi podučavanjem ljudi. Naime, on podučava ljude u školi plivanja. Prije mirovine je radio kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture i podučavao je generacije i generacije ljudi. Bio je voljan podijeliti s nama svoje najdraže anegdote iz škole i sa škole plivanja.
Vladimir (70) u Belišću
(Barbara Jurišić/Mirovina.hr)
Umirovljenik Vladimir je dugi niz godina radio kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture u Osnovnoj školi u gradu Belišću. Također, bavi se školom plivanja već 40 godina. Mnoge godine među mladima su rezultirale i mnogim anegdotama te je bio voljan podijeliti poneku anegdotu i s nama.
„Tresnuo sam na stražnjicu prije njega, on je doletio na mene“
„Bio sam nastavnik u osnovnoj školi i predavao sam tjelesnu zdravstvenu kulturu. Bilo je dosta anegdota, ali, jednom, kod preskoka, jedan učenik je pao na mene. Pri asistenciji sam zapeo za strunjaču i tresnuo sam na stražnjicu prije njega, on je doletio na mene. Nije bio ozlijeđenih, asistencija je bila ispravna, samo sam ja tresnuo na tur, a on je stao iznad mene.“ – rekao je gospodin Vladimir.
Pojasnio je kako je uhvatio učenika za ramena, kako i treba, napravio korak u nazad, a iza njega je bila visoka strunjača. On je napravio korak u nazad te posrnuo. Učenik se dočekao na noge te skoro posrnuo na profesora. Ta situacija mu je ostala u pamćenju kao jedna mala anegdota. I dalje je aktivan u oblikovanju mladih te se bavi školom plivanja još i od prije mirovine.
„Naravno, ruke u zraku i glava pod vodu, nema druge“
„Bavim se školom plivanja na bazenu 40 godina. Radim to svake godine i upravo se vraćam sa škole plivanja. Jednostavno volim to, tko bi se bavio školom plivanja 40 godina, za koje pare? Osim toga nemam neke hobije. Imao sam i na školi plivanja neke anegdote. Poslije rata, kad su vojnici dolazili na obuku plivanja, bio je jedan dvometraš koji nije znao plivati. Ja sam ga podučavao i on je onako prsno krenuo lijepo, ali se nije nikad opustio. Kada smo krenuli plivati u dva metra, on se nešto uplašio i, na pola metra od ruba bazena, podigao ruke u zrak. Naravno, ruke u zraku i glava pod vodu, nema druge. Mahao je rukama, utapa se. Ja skočio, zaronio, ne smijem blizu rukama jer će me zagrliti, onda idemo obojica. Sve na pola metra od ruba bazena.“- Ispričao je gospodin Vladimir.
Rekao je kako ga je pod vodom uhvatio za kukove te podigao gore. Unatoč tome što mu je glava već bila iznad vode i mogao je disati normalno, on je još uvijek mahao rukama u strahu kao da se utapa. Gospodin Vladimir ga je primakao rubu bazena, no učenik ni tada nije primijetio da nije u opasnosti. Tek kada mu je gospodin Vladimir uhvatio jednu ruku i stavio na rub bazena govoreći mu da se drži, učenik se trgnuo, ogledao, nekoliko puta udahnuo i shvatio kako nije više u opasnosti.
Priupitali smo ga, za kraj, kako živi sa svojom mirovinom
„Mirovina u Hrvatskoj služi za preživljavanje. Kratko i jasno. Nikakvi luksuzi, kino, kazališta, posjeta nekim događanjima van mjesta prebivališta… Ne dolazi u obzir. Pogotovo ako želiš imati što za jesti, kako platiti režije i kako tako normalno živjeti.“- završio je umirovljenik Vladimir.
