Umirovljeni postolar popravke djeci, starijima i sportašima – ne naplaćuje
„Dobri duh“ Siska, Željko Vrđuka već 28 godina ima svoju radionicu čiji je imidž izgradio besplatnim radom za one koji nemaju, a nastavio i sa 67 godina u sklopu kućne radinosti na četiri sata dnevno.
Više od 300 pari cipela ispunjava jedinu preostalu postolarsku radnju u središtu Siska, a koju od 1989. godine na posve neuobičajen način vodi sada već umirovljeni Željko Vrđuka. Dobrim duhom sugrađani ga ne zovu bez razloga, jer svatko tko je u bajkovitu radionicu ikada ušao, sjeća se da mu popravak barem jednom nije naplatio, a kada i je, onda je to uvijek bilo ispod svake tržišne vrijednosti. No, omiljeni postolar odavno je otišao i korak dalje tako što popravke predškolcima, profesionalnim sportašima i plesačima te starijima od 90 godina – nikada ne naplaćuje. Upravo zbog niske cijene, obuća u njegove majstorske ruke stiže čak iz Njemačke i Švicarske. U mirovinu je otišao prije skoro tri godine, ali čim je stavio ključ u bravu krenuo se raspitivati o mogućnostima nastavka poslovanja.
Pomaže mu supruga
“Postao sam radoholičar, 20 godina ovaj posao radio sam od šest ujutro do sedam navečer. Meni je jedino važno da dođem u radnju, čak i nedjeljom, jer sam bez toga jednostavno bolestan. Županija mi je dopustila kućnu radinost na četiri sata zato što je riječ o deficitarnom zanatu, a da ne mijenjamo lokaciju, ostali smo ovdje. Na kraju je došlo do toga da sam ostao jedini u Sisku. Zanat potpuno izumire, ja sam ga učio od 14 majstora, dok je danas dosta samoukih postolara. Supruga je također u mirovini, radila je u kantini Željezare više od 35 godina, a po struci je šnajderica. Kuži se u posao i sada mi pomaže na mašini i s flekama na obući. Bilo bi dobro da se u školama uvede izučavanje za postolara za one kojima ne ide knjiga. Međutim, danas reklame mladima šalju poruku brze i dobre zarade za malo truda, umjesto da se propagiraju stari zanati, jer dok god se nešto s rukama ne napravi nema napretka. Ako radiš za brzu lovu, brzo propadaš. Danas je više zainteresiranih žena za ovaj posao” – priča nam Vrđuka.
Na ideju pomaganja došao je spontano za vrijeme rata, a pogotovo kasnije kada su ljudi bili u teškim situacijama.
“Djeca do sedam godina tek ulaze u život i ne možeš im naplatiti. Njihovi roditelji plate za svoje cipele i tako se to izjednači. Iako bi od profesionalnih sportaša i plesača mogao imati dobru zaradu, upravo je u tome stvar što ne želim, jer rade dobru stvar odvojeni od lutanja i raznih poroka, a zauzvrat dobijem niz diploma i priznanja. Puno je cipela po koje nitko godinama ne dođe, djelomično iz lijenosti, a djelomično zato što velik dio obuće nema vrijednost kao nekada i ljudi je jednostavno imaju previše . Drugi pak nemaju za platiti pa valjda ne dođu zbog srama, ali pozivam ih po svoje bez naplate. Tako je jedna djevojka ostavila čizme i došla tek nakon nekoliko godina pošto nije imala kuda s njima pa si je napravila mjesta u tatinoj garaži” – govori nam Željko.
Neki mu kažu da nemaju za kruh pa im progleda kroz prste. Ima i prevaranata, ali može procijeniti na prvu tko je u teškoj situaciji i njemu izađe u susret. Stari ljudi dolaze stalno i njima također ne naplaćuje zato što su oni odradili svoje u životu i naplaćali se.
“Imam s Bogom dobar odnos i sve mi se to već nekako vrati. Mnogi misle da sam lud zbog takvog načina poslovanja, ali to je sada već i status ove radnje. Nekoliko puta godišnje odnesemo dio ostavljene robe u Caritas, a dio ćemo morati baciti jer cipele nemamo više gdje držati – pojašnjava skromni postolar Željko. Raditi s ljudima voli, a velika zarada nikada ga nije zanimala, već da može živjeti solidno, što od ovoga posla uz mirovinu i te kako može, iako je zakinut za dio mirovine.”
-
- Postolar Željko Vrđuka jedini je preostali majstor ovoga zanata u središtu Siska (foto: J. Grgurić)
-
- Mušterije ga obožavaju, a popravke starijima i djeci ne naplaćuje (foto: J. Grgurić)
-
- Posla često ima i vikendom, ali pomaže mu supruga (foto: J. Grgurić)
-
- Vrđukina radionica prava je mala riznica cipela, ali i dobrih djela (foto: J. Grgurić)
Uzeli mu godine staža
“Prije nego što sam otvorio radionicu, punih 26 godina radio sam u Radniku tako da ukupno imam više od 48 godina staža, ali su mi ga skinuli na 41 godinu, odnosno tu razliku bodova mi država ne plaća. Sumnjam da je praksa takva kako bi se građanima isplatila što manja penzija, u mom slučaju to je 2.860 kuna, a trebao bi imati oko 3.500 kuna po izračunu i godinama rada. Također, od prvog dana rata pa do kraja 1996. radio sam popravke za Hrvatsku vojsku i za to doživotno trebao dobivati 830 kuna mjesečno, što se na kraju nije dogodilo jer su me uveli u kartoteku kao dobrovoljnog sponzora HV-a, zbog čega sam izgubio naknadu, a bio sam i pripadnik 57. brigade „Marijan Celjak“” – upozorava 67-godišnji Željko Vrđuka.
Sa suprugom Dragicom u braku je već 46 godina, a zajednički rad, ističe, ima svoje prednosti i nedostatke s obzirom na to da su stalno zajedno pa ponestane tema za razgovor. A kada ponestane riječi, tu je pjesma, i to ne bilo kakva nego ona meksikanska za koju je omiljeni sisački postolar ljubav razvio još u djetinjstvu. Zapjevao je mnogo puta i na raznim pozornicama, svira gitaru, ima tri sombrera, a svoje umijeće s „Mamom Huanitom“ predstavio je i pred meksikanskom ministricom poljoprivrede. Meksiko, unatoč velikoj želji, još nije posjetio, no prave mariache na tamošnjim ulicama otići će vidjeti, kad-tad. Vojničke dane provodio je i s Kemalom Montenom kada je napisao poznati hit „Jedne noći u decembru“. Život protkan uspomenama i bogatim iskustvom prepričava nam dok u radnju mušterije ulaze i izlaze kao na pokretnoj traci.
“Dolazim jako često jer sam više nego zadovoljna. To je stvarno jedan divan čovjek i humanitarac koji nije bez razloga prozvan dobrim duhom ovog grada. Nema dovoljno superlativa za opisati ga. Skupim obuću od cijele obitelji i ovdje donesem, a pola toga se ni ne naplati” – kaže jedna od stotine stalnih mušterija, Marica Cink.
Zvonce na vratima ispratilo je i nas iz tople radionice vedrog postolara do nekog idućeg susreta, a gospodin Željko nas je toliko oduševio da smo njegovu fotografiju i priču postavili na Facebook cover fotografiju portala Mirovina.hr.
https://www.facebook.com/mirovina.hr/photos/a.495028724211404.1073741827.486690585045218/507664582947818/?type=1&theater
